Voljela bih da je priča koju ću ispričati anegdota. Ali nije. Čula sam je iz prve ruke, od prijatelja koji se zna šaliti. Pa kad on naglasi da se ne šali, shvatiš ga itekako ozbiljno.
Prijatelj, dakle, radi u jednoj od jačih splitskih firmi. Jedna od onih rijetkih koja se još uvijek nekako drži na nogama. Doduše, već i oni imaju utega na tim nogama, ali plivaju. Još uvijek. Tako je jedan dan bio pozvan na poslovni ručak s dva tipa iz neke druge dvije relativno dobrostojeće firme. On inače mrzi poslovne ručkove, odijela i kravate, uštogljene razgovore i sve one wannabe hrvatske biznismene, ali mora, poslovni ručkovi su mu skoro pa u opisu radnog mjesta.
'Nije sve baš tako crno'
Nakon obavljenog službenog dijela ručka, čavrljalo se o svemu i svačemu, pa je priča neizbježno došla do onog dijela kada se dotakne "situacija". U zemlji i svijetu. Riječ po riječ, moj prijatelj je empatično spomenuo mnoge ljude koji su bez posla i socijalno ugroženi. Izražavao je zabrinutost, dok su njegovi sugovornici ipak bili optimističniji. Krenuli su u relativiziranje stanja u zemlji koristeći fraze tipa "nije sve baš tako crno". Potom je jedan od njih, sladeći se dobrim komadima s riblje plate ispred sebe i pazeći da ne uprlja kravatu, izjavio:
"Ma daj, gledaj molim te one što kopaju po kontejnerima. Siguran sam da to rade samo da bi se stvorila ružna slika o Hrvatskoj."
Moj prijatelj se skoro zadavio hranom koja mu je bila u ustima. Kaže, ponadao se da čovjek ironizira. A onda je shvatio da ovaj to misli ozbiljno. Prvi poriv mu je bio da nadobudnoga pridavi golim rukama i, što bi rekao jedan drugi uspješan splitski biznismen, iščupa mu gučak iz pluća. Međutim, morao se kontrolirati, pošto bi pridavljivanje poslovnog partnera za ručkom možda loše utjecalo na daljnji tijek poslovne suradnje između njihovih firmi.
Razotkrivanje prave istine
Onaj drugi je podržao kolegu u razotkrivanju prave istine o socijalno ugroženima u Hrvatskoj, a moj prijatelj je s mukom nekako izdržao do kraja i odradio što se odraditi mora.
Ova "anegdota" me podsjetila na bezbrojne druge, slične, kojima sam osobno svjedočila ili ih čula od ljudi koji su imali tu nesreću da na ovakve tipove negdje nalete.
To su situacije gdje čovjek shvati da u Hrvatskoj postoje dva paralelna svijeta koja se međusobno vrlo rijetko dotiču. Oba svijeta znaju za postojanje onog drugog, samo što akteri jednog od ta dva svijeta negiraju ono što vide. Što bi narod rekao, slijepi kod zdravih očiju. Oni vide, ali ne vjeruju. Oni su često jako ogorčeni na one druge. Imaju svoja radna mjesta, svoje službene automobile, svoje tajnice i službene mobitele. Ne moraju čak biti ni nešto posebno bogati. Ne moraju čak biti direktori ili veliki menadžeri. Dovoljno je da su zaposleni. Jer, biti zaposlen za mnoge danas znači bogatstvo.
Drznik koji kopa po kontejneru
Čudni su to likovi. Nedodirljivi u svojoj sigurnoj egzistenciji. Donekle ih se može i shvatiti. Nije lako recimo krenuti na poslovni ručak u svom službenom automobilu, pa kroz prozor tog istog automobila ugledati nekog drznika kako kopa po kontejneru. I sad, da oni ozbiljno shvate to što vide, pokvarili bi si ručak. I raspoloženje.
Oni su navikli da njihov pogled kroz prozor bude Oda radosti, kao na onoj jednoj iritantno vedroj predizbornoj reklami. Raskriliš prozore, a ono žitna polja, plavo nebo, potok teče tok, tok, tok, most preko Pelješca, zlatni zahodi, rumena djeca, mama, tata, pas i kravata.
Zato oni ne vide, ne čuju, ne vjeruju. Pa okrivljuju i medije. Optužuju.
Mučki provokatori i državni neprijatelji
Dosadilo im, brate, što novinari često pišu o teškoj situaciji, doživljavaju to kao osobnu uvredu. Ah, ti novinari. Obični smutljivci koji namjerno šire laži o stanju u zemlji. Mučki provokatori. Državni neprijatelji.
Čovjek, u susretu s ovim nestvarnim bićima, ne može, a da se ne zapita odakle takva autističnost? Možda je preoptimistično pomisliti da se tako ustvari brane upravo zato što znaju. Možda tako izbjegavaju osjećaj krivnje koji bi ih eventualno zdimio i pokvario im tu lakoću postojanja? Trebao bi im netko reći da se nemaju zbog čega osjećati krivima. Pa, nije grijeh biti uspješniji, sretniji, snalažljiviji. Pa, znaju ovi koji nisu tako sretni da nisu svi koji su zaposleni i jako dobro, ili relativno dobro, situirani ni lopovi ni ratni ili politički profiteri.
Možda bi im netko trebao reći, zaista, ne morate se osjećati krivima. Hvala nebesima da je nekome i dobro. "Nije sve tako crno", "Svatko tko STVARNO želi raditi, naći će posao", "Ma daj, nitko nije uistinu gladan"... Naslušali smo se toga. Ne, ne morate ni suosjećati, ni shvatiti. Za početak, dovoljno bi bilo da se onima koje "ne vidite" prestanete rugati.
