Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) ima burnu prošlost, koja joj u jednim očima predstavlja teret, a u drugima potrebno sazrijevanje političke stranke. I prilagodbu ovisno o vremenu u kojem živimo.
Napuštanje Sabora
No, kod same borbe za hrvatsku samostalnost, kao "mač nad glavom" stoji činjenica da se SDP, tad pod nazivom Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena, pod vodstvom Ivice Račana odlučio napustiti Sabor 25. lipnja 1991. prilikom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Kasnije interpretacije išle su u raznim smjerovima.
Ono što je u nekoliko navrata kazao tadašnji predsjednik Sabora i visoki dužnosnik HDZ-a ŽarkoDomljan, glasi ovako:
"SDP-ovci su listom napustili saborsku dvoranu puno ranije - 25. srpnja 1990., prigodom donošenja Odluke o proglašenju amandmana na Ustav SRH, kojom su izbrisane zvijezda petokraka i socijalističke oznake u nazivima svih državnih ustanova, u sklopu čega je i dotadašnje Predsjedništvo SRH preimenovano u Predsjedništvo RH. A 25. lipnja 1991. SDP-ovi zastupnici - za razliku od te sjednice, iz srpnja 1990. - nisu demonstrativno napustili sabornicu nego su glasovali protiv Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, inzistirajući pritom na jednome svom protuprijedlogu - kojim su prihvaćali razdruživanje od dotadašnje jugoslavenske federacije, ali uz istodobno dopuštanje započinjanja procesa nekakvoga pridruživanja nekoj novoj državnoj zajednici, na temelju nekog novog ugovora. Taj njihov protuprijedlog nije prošao pa su glasovali protiv, i onda su neki od njih, koliko se sjećam, ipak izišli iz dvorane. Jedini SDP-ovac koji je podržao prijedlog HDZ-a bio je Korčulanin Marko Vlašić Čiće", naglasio je u jednom razgovoru za Jutarnji list Domljan.
Prošlost se ne može mijenjati, iako može odrediti osobu, odnosno, stranku u ovom slučaju. Kasnijim djelovanjem, SDP je išao u hrvatskom smjeru i to nitko ne može osporiti. Tek su svjetonazori različiti od nekih drugih stranaka.
Rana povijest stranke
Stranka je pravni sljednik Saveza komunista Hrvatske – vladajuće političke organizacije u jednopartijskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj - koja je osnovana u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. kao dio Komunističke partije Jugoslavije i pod imenom Komunistička stranka Hrvatske, na tajnom sastanku u šumi Anindol kod Samobora.
Na osnivačkoj skupštini je sudjelovalo 16 komunista koji su predstavljali lokalne komunističke organizacije KPJ koje su već djelovale u Hrvatskoj. Presudnu ulogu o organiziranju SKH je imao predstavnik Kominterne Josip Broz Tito, a u prvi Centralni komitet ušlo je 12 članova, od kojih će poslije većina biti važni revolucionari: Đuro Špoljarić, Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska i Lovro Kurir. Za prvog sekretara (vodećeg dužnosnika) SKH izabran je Đuro Špoljarić.
Osnivanjem KP Hrvatske provedene su upute Kominterne koja je u to vrijeme smatrala da postoje izgledi za raspad Kraljevine Jugoslavije; osnivanjem zasebne komunističke organizacije u Hrvatskoj trebalo se pripremiti i za takvu mogućnost. U narednom razdoblju su komunisti umjesto razgradnje Jugoslavije transformirali tu državu u federaciju pod svojom vlašću, u kojoj je Hrvatska imala status države s vrlo ograničenom suverenošću. Stanoviti dio članova te stranke je učinio mnogo za održavanje hrvatske narodne ideje preuzimajući nemali rizik kod donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. i pokrećući tzv. "Hrvatsko proljeće" ranih sedamdesetih godina.
Raspad Jugoslavije
Krajem osamdesetihih godina, kada se nazirao kraj komunističkog poretka u zemljama na istoku Europe - SKH se odlučuje za demokratizaciju društva kojim je još uvijek upravljao kao jedina zakonom dopuštena politička stranka. U tom procesu surađuje s kolegama iz Saveza komunista Slovenije, te s vremenom dolazi u sukob s komunističkim vodstvom Srbije okupljenim oko Slobodana Miloševića.
Nakon sukoba slovenske i srpske delegacije na danas već slavnom 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije koji je rezultirao odlaskom slovenske delegacije s kongresa 22. siječnja 1990., na odbijeni prijedlog vođe hrvatske delegacije Ivice Račana da se sjednica kongresa prekine, hrvatski su izaslanici također napustili kongresnu dvoranu. Ovaj događaj označio je kraj vladavine SKJ i bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ.
Vodstvo stranke je 3. studenoga 1990. deklariralo svoje socijal-demokratsko opredjeljenje i odlučilo nastaviti funkcionirati kao stranka u demokratskom i višestranačkom političkom okružju. Aktualno ime stranke izglasano je 1993. Pobjedu na izborima SDP je ostvario tek dva puta, 2000. i 2011. Iznimno je bitna pritom ta 2000.
Koalicija SDP-HSLS tada osvaja 38,7 posto glasova te se uspostavlja vlast koalicije šest stranaka s Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade, koja će se još zvati i "trećesiječanjskom koalicijom". Nakon dolaska na vlast, SDP mnogim novinarima ukida radno mjesto na HRT-u, čime započinje proces tzv. "detuđmanizacije". Uskoro 2001. stižu prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijama Bljesak, Oluja, Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće predati haaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poput Mladena Markača, Ante Gotovine i Mirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. Dražen Budiša i HSLS napuštaju Vladu, a Račan zadržava parlamentarnu većinu i dobiva novi mandat za sastavljanje Vlade.
Ipak, svi ti politički problemi i podjele tog doba vraćaju HDZ na vlast, ponajviše jer mu se kao partner priključio HSLS-DC. Bez obzira što je HDZ na kraju procesuirao generale te povukao niz poteza zbog kojih se kritizirao SDP, ponovno pobjeđuje 2007. na izborima. A ta godina ključna je i jer je 29. travnja preminuo Račan. Zamijenio ga je ZoranMilanović, nakon što je u prijelaznom razdoblju strankom rukovodila Željka Antunović.
Novi smjer
Krenuo je SDP u tim trenucima nešto drugačijim i mladenačkijim smjerom. Ponajviše se oslonio na podružnicu SDP Zagreb, koja je jedna posebna priča. Naime, iako postoje gradovi u kojima SDP konstantno vlada, kao Rijeka, metropola je specifična zbog bogatstva, broja stanovnika, položaja i općenito moći koja se kroz nju generira. Glavni adut svakako je bio gradonačelnik Milan Bandić, tad istaknuti član SDP-a, kasnije teret stranci.
Uz njega i mlade snage, HDZ nije mogao ni blizu pobjede, što je bilo problematično jer stranka od oko 250.000 članova trebala je Zagreb za sebe, ne protiv sebe. Svejedno, nije išlo, posebno nakon problema koje je stranci donio Ivo Sanader. Lako na temelju tih afera i skandala SDP osvaja izbore 2011. te dobiva 80 mandata. Ali ostao je bez Zagreba nešto ranije jer je Bandić zbog predsjedničkih ambicija na izborima 2010. otišao iz stranke.
Sredinom 2014. politički položaj SDP-a kao vodeće političke snage u Hrvatskoj ozbiljno je uzdrman, uslijed očitog neuspjeha da nakon gotovo tri godine obnašanja vlasti započnu izvoditi Hrvatsku iz teške gospodarske i društvene krize. Na javni ugled SDP-a negativno utječu i unutarstranački sukobi, među kojima je najteži bio između predsjednika SDP-a i predjednika Vlade RH Zorana Milanovića s jedne, te donedavnog potpredsjednika Vlade RH i ministra financija Slavka Linića s druge strane. Linić je nakon iznimno dugotrajne rasprave na Glavnom odboru SDP-a izbačen iz partije, ali uz veliku podijeljenost vrha stranke s 50 glasova za i 47 protiv isključenja.
Na parlamentarnim izbora 2015. SDP gubi vlast, koju ne uspijeva povratiti ni na izborima za Hrvatski sabor 2016., a 28. studenog 2017. umjesto Zorana Milanovića na čelo SDP-a izabran je novi predsjednik Davor Bernardić. Uslijedile su teške i turbulentne gotovo dvije godine. Zbog afereDnevnice, koja je donedavno visoko rangiranog člana stranke, Tomislava Sauchu ozbiljno teretila da je izmišljao neka službena putovanja koja se nikad nisu dogodila te sam sebi isplaćivao dnevnice.
U toj situaciji Saucha prelazi na stranu HDZa čime je sebi zapečatio političku sudbinu, a stranku SDP doveo u neočekivaneprobleme. Tijekom 2018. godine oporba je čak zatražila da Bernardić odstupi s pozicije jer im je bilo dosta nečinjenja i lošeg vođenja stranke. Pismo je potpisalo ček 90 visoko rangiranih članova stranke, a predali su mu je članovi Predsjedništva Peđa Grbin, Siniša Hajdaš Dončić i Vedran Babić. Uslijedila je njihova suspenzija, a zbog tog čina dolazi i do pada rejtinga same stranke.
U tom i takvom ozračju stranka se priprema za Europske izbore koji su se održali u svibnju 2019. Zahvaljujući iznimnom naporu kandidata kao i lokalnih stranačkih organizacija, stranka uspijeva osvojiti četiri mandata za Europski parlament, što je bio izniman uspjeh jer najoptimističnije prognoze pokazivale su da će SDP do tri mandata. To je dalo krila stranci, a dodatni razlog za optimizam donosi pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima. Stoga, Restart koalicija, kojoj je na samom čelu Bernardić, gaji optimizam uoči izbora 5. srpnja.
U ovom trenutku, SDP je druga najsnažnija politička stranka u Republici Hrvatskoj, koja drži lokalnu vlast u više hrvatskih županija, te u mnogim gradovima i općinama. Zastupljen je u Europskom parlamentu, gdje su zastupnici iz njegovih redova uključeni u Klub zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata. Što se "stranačke vojske" tiče, SDP ima oko 36.000 članova.
Za nadolazeće izbore, prema CRO Demoskopu kojeg Promocija plus provodi za RTL, SDP je u svibnju imao 27,8 posto potpore birača, a HDZ je na 30,2 posto. Ali, to se mijenja iz mjeseca u mjesec te će s kampanjom biti jasnije gdje stoji SDP, iz kojeg se kroz program "Novi početak" trude pojasniti biračima da bi dolaskom na vlast iskorijenili korupciju, nepotizam i uveli cijeli niz promjena za "pravednije društvo u globalu".
