Dugo očekivani koncert londonskih Sade, podjednako benda i pseudonima pjevačice Sade Adu, jednima je pružio idealan soundtrack prisjećanju na davno izgubljenu mladost, drugima priliku za razmjenjivanje nježnih, šaptom izgovorenih riječi, a vjernim obožavateljima potvrdu da kako njihova diva, tako i vječno podcijenjene osamdesete, u glazbenom smislu zapanjujuće solidno stare.
Da se razumijemo, Sade ionako nikad nije imala previše sličnosti sa suvremenicima poput Simona LeBona i Tonyja Hadleya – njezin je pop za odrasle uvijek više naginjao jazzu, soulu i glazbi na kakvu ćete, sasvim slučajno, nabasati u kasnonoćnim lutanjima ulicama Londona ili New Yorka.
Krenulo je besprijekorno sa "Soldier Of Love", nakon čega nam je još uvijek dobrodržeća pjevačica, uz rekordnu dozu pretjerivanja, objasnila kako su se baš za ovaj koncert pripremali punih 25 godina. Bend, predvođen Stuartom Colinom Matthewmanom, ključnim igračem iz sjene čiji potpis krasi skoro sve u Areni izvedene pjesme, s lakoćom je mijenjao stilove i na trenutke čak i uspijevao zasjeniti svoju pjevačicu, čiji je nastup povremeno ipak završavao na „autopilotu“.
Desetak tisuća ljudi sanjarilo je uz "Jezebel" i "Is it a Crime", pri slabijim stvarima tipa "Nothing Can Come Between Us" dobilo idealnu priliku za skočiti do WC-a ili šanka te u glas otpjevalo vječne "By My Side", "Ordinary Love" i "Sweetest Taboo".
Premda na trenutke monoton, bio je to zaista lijep koncert, preslatka jazz-pop uspavanka koja nas je tu i tamo uspjela odvesti u neko drugo vrijeme i mjesto, rezervirati stol u prvom redu jednog od onih zadimljenih barova projiciranih na videozidu tijekom uvoda u "Smooth Operater".
