"U njenu sobu uđem tiho
tiho baš, na prstima
bojim se
da ne zalupim glasno vratima
zaspala je zadnja ruža hrvatska.."
Upoznali smo se kako se upoznaju stari ljudi. Na društvenim mrežama, i to onim na kojima ima puno teksta za čitanje što izbjegava današnja mladost. Danas mladost voli da ima finih slika i što manje teksta. I baš tog i takvog teksta sa njom mi je bilo najmanje. Što reći ženi čiji me moral, poštenje i hrabrost posramilo? Ženi koja je za života postala i ostala jedna i jedina. Istinska i zadnja ruža hrvatska. Razgovarali smo tiho i pristojno, kako već to rade ljudi koji se međusobno poštuju. Ja mali debil, i ona veća od života. Sama kao ruža sa dva smiješna trna. Kada me pitala je l' me strah, ispričao sam joj kako me i uži članovi obitelji drže za budalu. To ju je silno znalo nasmijati. Pa bi se tako tiho smijali, u gluho doba noći kada samo starci na društvenim mrežama ostaju i čude se ovom svijetu bez poštenja. Svijetu bez morala, časti, onih elementarnih stvari koje čine ljude.
Zadnja ruža hrvatska, ako ne znate tko je, kao službenica Zagrebačke banka tamo daleke 1988. godine otkrila je novac koji tadašnji predsjednik Franjo Tuđman nije prijavio u imovinskoj kartici. Ruža hrvatska postupila je jedino kako je mogla i znala. Obavijestila je Jutarnji list, a njena banka ponudila je milijun kuna nagrade za otkrivanje osobe koja je to učinila. Poštena kakva već jest, priznala je sve iste večeri i priveli su je na policiju. Deset mjeseci prije mirovine, Ruža hrvatska dobila je otkaz bez kune otpremnine.
Pričala mi je zašto je to napravila, iako je znala da je od mirovine dijeli samo tih nesretnih deset mjeseci. Te je večeri na Dnevniku slušala prvog i nikad prežaljenog predsjednika kako drobi umirovljenicima da i njegova supruga životari kao penzionerka i da sama spaja kraj s krajem. Kada sam to čula, pričala mi je ruža hrvatska, pao mi je mrak na oči, i znala sam točno što moram uraditi. Neka ljudi znaju. Pa makar dobila otkaz. I dobila ga je, kao i njen suprug Slavko koji je ostao bez posla jer je prijavio kriminal u Tiskari Zagreb. Oboje bez posla, oboje bez penzije, oboje na ivici siromaštva, jedan običan radnik Tiskare, i ona, zadnja Ruža hrvatska.
Prodala je stan da krpaju kraj s krajem, i pod stare dane završila u podstanarstvu. Sama, odbačena i prezrena, ali s nama. Njenim tihim vojnicima koje je naučila kako život odrobijati treba. Časno i pošteno, uzdignute glave. I tako ga je zadnja Ruža hrvatska robijala. Uzdignute glave i žestoka u svojim objavama. Pratila je sve i kroz tu mrežu koju prate još samo starci ukazivala nama na njihove račune, korupciju, na tu stoku bez morala, časti i ljudskosti. Mi smo joj pomogli da ostane sabrana, da ostane svoja, da ne pada u depresiju. Svaki naš komentar, svaki naš „lajk“, svako malo srce ispunilo bi je novom snagom. Nikada nije ostala sama, čak ni kada nam je javila da je korona dobila nju, ne ona koronu. 2011. Štrajkala je glađu, da vlada Jadranke Kosor da ostavku. Nitko je naravno nije shvaćao ozbiljno, jer se zaje****** da je ionako gladna, da je navikla. Ispratila je sve te likove koji se samo mijenjaju, da bi sve ostalo isto. Vjerodostojnost, vikala je i podcrtavala, nemate ga ni zrna, kao ni poštenja.
Šutljive javnosti nijedna vlast se ne boji. Ljudi kao da ne razumiju da je njihovo pravo i obaveza da se bune kada stvari oko njih nisu dobre. Nimalo ne cijene svoju individualnu slobodu, a bez nje nema slobodnog društva, poručila nam je svima, a samo rijetki su je shvatili. Jer nema težeg zadatka nego ići protiv sebe. Svog života, i života svoje djece. Kada znaš da ćeš naj*****, a opet s druge strane znaš da sebe nećeš moći ujutro pogledati u ogledalo. Takvi ljudi su rijetki, a takvih žena je toliko malo da ih ja nazivam ružama. Ružama sa dva smiješna trna, ali ružama koje kada jednom posadiš nikada više ti drugi cvijet nije tako veličanstven. Tako ponosan i tako lijep. Prkosna, a opet toliko divna da joj se pokloniš. Njenoj hrabrosti da bude čista i lijepa u ovom ružnom svijetu punom kurvinih sinova koji kidaju cvijeće da izgrade svoje betonske nakaze. Šutljiva javnost izgubila je svoju najveću heroinu. Ružu koja nije mogla da šuti na stvari za koje je smatrala da nisu dobre. Život je jedan, i ja nemam dva pa da šutim. I nije, čak i po cijenu vlastite kože. I zbog tog je zadnja, no ona bi mi sada rekla da sam glup i da nije zadnja. Već prva. Da će već druge hrabre žene nastaviti njen put. Kada već muškarci u ovoj zemlji šute.
Vala je red da tako i bude.
"Tek sad kad te nema
tko će jutrom da me budi
i tek sad kad te nema dobro znam
ti si bila zadnja ruža hrvatska"
