Davora Rostuhara od prve hrvatske ekspedicije na Južni pol dijeli još tek šest dana. U svom posljednjem ekspedicijskom dnevniku Rostuhar se osvrnuo na, kako je to opisao, kraljevstvo leda na Antarktici.
"Kažu da Eskimi imaju sto riječi za led, ali ne znam što je tu čudno. Kada živiš u polarnim krajevima, potpuno je normalno da ti treba malo veći vokabular da objasniš svijet oko sebe i da njime ovladaš.
Meni je također već podosta jasno kakvih sve oblika leda ima u polarnim krajevima, što sa ranijih putovanja po Arktiku, što sa ovog sadašnjeg putovanja na Antarktiku, pa želim u najkraćim crtama pojasniti kako sve led definira svijet oko nas.
Ključno je razumjeti da led teče isto kao i voda, samo puno sporije. Sav snijeg koji pada na Antarktiku nikad se ne topi jer temperatura nikad nije iznad nule, posebno u unutrašnjosti. Sa svakim novim slojem snijega, donji slojevi se komprimiraju i polako pretvaraju u tvrdi led. Kad se u igru ubroji i gravitacija, ako je na kosini, led počinje teći. Ako se led stvara u planinama, onda on teče niz doline i padine i time ih produbljuje.
Kada na kraju svog spusta dolazi do mora, tada se rubni dijelovi lome i otpadaju u more. To su sante leda. Na nekim područjima ne lome se odmah, nego u moru kreiraju šelfove. Najveći šelf na Antarktici: Ross ice shelf, površinom je veći od Francuske, a debeo je 800 metara.
On se u rubnim dijelovima drži za kopno. Ledenjaci koji se s planina i s obale spuštaju prema njemu, polagano ga guraju dalje prema moru, a on ih pak zadržava da ne teku brže. Na suprotnom kraju gdje šelf dodiruje more, s njega se također odlamaju sante, kao i sa ledenjaka koji teku ravno u more. No, sante sa šelfova su najveće sante na svijetu. Ponekad su velike kao cijeli veći grad, ili manja država.
Led koji napada u unutrašnjost Antarktike nema gdje oteći pa se samo gomila i gomila. Iako je unutrašnjost Antarktike najveća i najsuša pustinja na svijetu, onih par centimetara snijega koji godišnje padnu, niti se može otopiti ni oteći. Tako Antarktički kontinent raste u visinu.
U središnjem djelu, najdalje od obale, taj je led debeo čak 4,7 kilometara. Ogromna težina te ledene kape koja prekriva cijelu unutrašnjost kontinenta čak je na nekim dijelovima potisnula Antarktičko kopno ispod razine mora. Kad bi se sav taj led otopio Antarktika uopće ne bi imala današnji oblik, jer bi većina kontinenta bila ispod razine mora.
No, kad bi se to dogodilo, fizički oblik Antarktike bio bi nam najmanji problem. Puno bi nas više brinulo to što bi se razina mora povisila za 70 metara i svi obalni gradovi na svijetu bili bi potopljeni. Katastrofa bi bila tim veća jer bi svijet izgubio svoje najveće skladište slatke vode. U Antarktičkom ledu zarobljeno je 90% pitke vode na svijetu.
To se neće dogoditi uskoro, ali alarmantna je već i sama činjenica da idemo u tom smjeru. Od posljednjeg ledenog doba koje je završilo prije 20 000 godina, naš se planet zagrijava, a od industrijske revolucije, to je zagrijavanje ubrzano zbog čovjekovog djelovanja. Svi oni koji to još uvijek negiraju, trebali bi doputovati u polarne krajeve i poslušati koju lekciju od ovih tihih svjedoka globalnog zatopljenja."
Više o projektu saznajte na stranici Davorovog ekspedicijskog dnevnika i na njegovoj Facebook stranici.
