Radi li Hrvatska narodna banka svoj posao? Slušamo kako ljudima eksponencijalno rastu kamate na kredite i da tu nema nikakve pomoći. Ljudi su pristali na kredit u švicarcima zbog manje rate i stavljanjem potpisa na ugovor s bankom kao da su potpisali dugogodišnji ugovor s đavlom.
Iako smo trenutačno u donjem dijelu ciklusa halabuke oko spasitelja Željka Rohatinskog, o njegovoj ćemo se inteligenciji, pronicljivosti, točnosti njegovih prognoza, hrabrim okršajima s Vladom i sveopćoj brizi za građane sigurno još naslušati. S visine monetarnog maga, on nam poručuje kako je nemoguće da se ukine valutna klauzula i da dužnici bankama plaćaju iznos kredita koji su od banke i dobili (?!), a ne do dva puta veći iznos, ovisno o hirovima moneta i financijske mašinerije koja je u mahu napravila milijune novih siromaha na svijetu.
Kako izbjeći osjećaj da je netko tu ipak preveslan ako se rate poduplavaju, a plaće ostaju iste ili zbog te iste financijske krize postaju rijetkost? Dok slušamo srcedrapajuće priče televizijskih novinara koji su se zatekli u raljama dužničkog ropstva švicarskog predznaka, je li se tako blesavo upitati: je li moguće da naširoko hvaljeni Željko Rohatinski ipak ne radi svoj posao? Naš čuvar od inflacije i najbolji narodni bankar svijeta? Ma nemoguće...
Kad zakažu regulatori
Međutim, u Sjedinjenim Američkim Državama poseban bijes izazivaju regulatori financijskog tržišta. Ta gospoda ne samo da nisu predvidjela hipotekarnu krizu i uočila kamo vodi izdavanje kredita za koje je očigledno da ih korisnik neće moći vratiti ni za milijun godina, nego su, umjesto da su kažnjena – nagrađena.
Profesor William K. Black, bivši američki regulator koji je napisao knjigu Najbolji način da opljačkate banku je da je posjedujete, složio se da umjesto "opljačkate banku" slobodno može pisati i "opljačkate državu".
Jedna od mnogih stvari za koje smatra da su loše u američkom financijskom sektoru je smanjivanje obveznih rezervi za nadoknadu štete klijentima u slučaju bankrota. No, kad Hrvatska narodna banka snizi obveznu pričuvu banaka s 20 na 17 posto da bi isfinancirala apetite ponajkrupnijih hrvatskih kapitalista, Rohatinski je odjednom heroj.
Heroizam velik, rezultati nikakvi
Njegov bivši poslodavac Todorić na krilima takve financijske injekcije, doduše, ipak zapošljava nešto manje ljudi nego što je zapošljavao u vrijeme Ive Sanadera, i to na krajnje ograničeno vrijeme, ali da je Rohatinski heroj – jest. I za Agrokor i za Emila Tedeschija i za Dragutina Drka. Unatoč halabuci koja se podignula prije nekoliko mjeseci, nikakvog fenomenalnog vala zapošljavanja još uvijek nema. Zašto je onda pušten taj novac u opticaj?
Srećom, kao što smo imali više puta prilike čuti, naš financijski sektor je, nakon vala bankrota devedesetih godina, sanacije i prodaje ispod cijene stranim vlasnicima, sjajniji i čvršći od dijamanta. Svakih par mjeseci dolaze do javnosti razni izvještaji o poslovanjima banaka u kojima se one razmeću dobiti i profitom koji izvlače iz države, dok građani prigušeno kipe na njih. No, je li to sve tako kao što se čini?
Black zamjera svojim bivšim kolegama regulatorima što su godinama zatvarali oči pred nenaplativim kreditima i "gutali" svaku bilancu poslovanja koju bi im te iste banke ponudile, bez trunke skepse. I to je trajalo sve do kraja zabave – bankrota i famoznog "bailouta", kada su gubici tih masnih bijelih ovratnika plaćani novcem zarađenim preko leđa plavih ovratnika, dakle javnim novcem, iz državnog proračuna.
Uzaludno prigovaranje i izvlačenje na nemoć
Predsjednik Obama prigovarao je šefovima istih tih saniranih financijskih poduzeća što si isplaćuju nikada veće bonuse, ali ništa nije poduzeo kako bi to spriječio. Slično kao što iz Vlade možemo čuti da su banke ovakve ili onakve, pa ih se poziva na moral (?!) i spuštanje kamata na lijepe Jadrankine oči, što nema veze s pameću. Svaki pokušaj da se kamate na stambene kredite smanje zato što bi Vladi to bilo stvarno drago, propadao je sve dok ta ista država nije posegnula za novcem iz državnog proračuna da bi subvencionirala te kamate i pokušala spasiti bar dio glasačkog tijela koji ogorčeno traga za kvadratima.
Osnivanje obitelji se u ovoj državi uglavnom čini kao stavljanje omče na vrat. I sada, kada takve subvencije i postoje, naravno da se ne mogu iskoristiti za bilo koju gradnju. Država inzistira na novogradnji, iako bi je trebala boljeti neka stvar ako su te subvencije doista namijenjene građanima.
Građani vs. klan zidara & lihvara
A ne, primjerice, građevinarima i bankarima. Nekolicina znanstvenika Ekonomskog instituta u Zagrebu smatra da su upravo te dvije grane – lihvarska i zidarska – uvezane do te mjere da banke u Hrvatskoj, baš kao i u SAD-u, ušminkavaju bilance. Svrha toga je stvaranje privida da su silni krediti izdani građevinarima naplativi, dok je rastući broj građana koji ne mogu podmirivati dugove prema bankama njihov problem. Posljedica toga je umjetno održavanje cijena kvadrata stanova na tržištu, iako je u njih uložena polovica iznosa koji se traži.
Evo, Hrvatska biskupska konferencija tvrdi da je gradila svoje dvore na Ksaveru po cijeni od 1.500 eura po kvadratu, uza sve instalacije koje su skupe jer služe energetskoj samoodrživosti objekta. S vremenom, pojasnio je Josip Bozanić, ksaverski dvori postaju isplativiji od, recimo, kockastih betonjara koje zjape prazne po svim kvartovima u Zagrebu.
No, unatoč relativno malim troškovima gradnje i visokim cijenama koji su doveli do toga da se stanovi ne prodaju, a time se ni krediti ne vraćaju bankama, Hrvatska narodna banka niti da bi pisnula o tome. Maruška Vizek s Ekonomskog instituta tvrdi da nije točno da je samo jedan posto građevinskih kredita nenaplativo i da taj postotak prelazi nekoliko desetaka.
Osvrnimo se oko sebe, prebrojimo prazne stanove pa se zapitajmo – tko je u pravu: Rohatinski ili Vizek?
