Ondašnji ministar vanjskih poslova proveo je cijeli taj dan u Vladi prateći kako dolaze priznanja i napokon je navečer mogao proslaviti s obitelji, piše Večernji list.
Početna nesklonost priznanju
Već u kolovozu njemački je kancelar Helmut Kohl, nakon što je vidio snimke zločina na Banovini i u Slavoniji, shvatio zločinačku bit režima Slobodana Miloševića i 'okrenuo' se na hrvatsku stranu, kaže Granić, doajen hrvatske politike i svjedok tih vremena te političkih i diplomatskih akcija koje su ostale daleko od očiju javnosti.
Iako je Hrvatska proglasila svoju nezavisnost još 25. lipnja 1991. tada to nije značilo praviše u međunarodnim odnosima. Hrvatsku su jedino priznale Slovenija, baltičke države i Ukrajina, dakle zemlje koje ni same nisu imale međunarodno priznanje.
"Ni portiri u veleposlanstvima nisu željeli primiti zahtjev za priznanje Hrvatske”, govore diplomati iz tog razdoblja.
"Jedina država koja je razumjela Hrvatsku bila je Sveta Stolica. Doduše, bilo je pojedinaca koji su nas podržavali, poput Austrijanca Aloisa Mocka ili tada već bivše britanske premijerke Margaret Thatcher. Ona mi je kasnije, dok smo u njezinu domu pili čaj, rekla: 'Da sam ja tad bila na vlasti, odmah bih bombardirala Miloševića'. Francuska i Velika Britanija bile su izrazito protiv priznanja Hrvatske, SAD se bavio Pustinjskom olujom, a Rusija svojim problemima", opisuje Granić tadašnju situaciju. Ali ni podrška Vatikana nije došla bez problema.
Francuski prijatelji
"Sveti Otac Ivan Pavao II. odlično je razumio situaciju, duboko cijenio i Hrvate i smatrao da Hrvatska treba biti suverena. Imali smo i sreću da je ministar vanjskih poslova Jean-Louis Pierre Tauran bio za Hrvatsku", objašnjava iskusni diplomat.
Granić kaže kako mu je kasnije Tauran ispričao kako kako je 1991. pet sati razgovarao s francuskim predsjednikom Françoisom Mitterrandom i navodio argumente u korist Hrvatske. Da bi mu Mitterrand na kraju rekao: “Ali Srbi su naši prijatelji”.
Za podršku Vatikana Hrvatskoj jako je puno napravio i državni tajnik Angelo Sodano, no doista nezamjenjive su uloge imali monsinjor Milan Simčić i posebice monsinjor Nikola Eterović.
Dok je Vatikan posredovao u korist Hrvatske, Njemačka je nakon kolovoza 1991. konkretnim akcijama radila na njezinu priznanju. Ključnom je bila noć sa 16. na 17. prosinca 1991. kad su u Luksemburgu čelnici država EZ više od deset sati raspravljali treba li priznati Hrvatsku, koja je već tada grcala u krvi zbog srbijanske agresije.
"Poljski me vicekancelar Jerzy Buzek još 5. rujna 1991. u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe upitao možemo li izdržati još dva-tri tjedna. Imali smo informacije da je u tri navrata planiran napad i okupacija Zagreba te likvidiranje političkog vrha, ali te smo akcije uspjeli spriječiti", tvrdi Granić.
Atmosfera se napokon počela mijenjati nakon mišljenja Badinterove komisije da je SFRJ prestala postojati, na što se nadovezao luksemburški sastanak na kojem su Nijemci slomili otpor Francuske i Britanije. Priznanje s odgodom
"Kancelar Kohl ili, kako su ga zvali, “stari gospodin”, iznio je priznanje Hrvatske na svojim leđima, uz pomoć ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera", priča Granić, dodajući kako su akciju u Luksemburgu proveli zajedno. Genscher za pregovaračkim stolom, a Kohl telefonom 'navalili' su na francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa, a potom i na britanskog premijera Johna Majora.
"Svesrdno su pomagali ministri vanjskih poslova Belgije i Danske. Detalje o toj noći ispričao mi je Genscher sedam godina kasnije u pivnici u Zagrebu."
Rezultat sastanka bila je prekretnica u odnosima prema Hrvatskoj. Te je noći odlučeno da će Hrvatsku priznati s odgodom od mjesec dana, ali su joj i postavljeni uvjeti.
"Hrvatska je trebala deblokirati i evakuirati vojarne tzv. JNA te prihvatiti Vanceov plan i dolazak mirovnih snaga. Uvjet je bio i prekid vatre te pozitivno mišljenje Europske promatračke misije. Tražilo se i donošenje ustavnog zakona o pravima manjina. Nijemci su nam pomogli tako što su nam poslali stručnjaka koji je radio na pripremi tog zakona. Tako smo ispunili uvjete i ostalo je čekati 15. siječnja", kaže Granić.
Priznanja predvodili Island i Vatikan
No neki su i uranili. Tako nas je Island priznao 19. prosinca a Sveta Stolica 13. siječnja.
Granić kaže da mu je Genscher rekao kako je Kohl nagovorio islandskog premijera Jóna Hannibalssona da prvi prizna Hrvatsku.
"Na Badnjak 1991. kardinal Josip Kuharić i ja poveli smo kardinala Angelottija, predstojnika kongregacije za humanitarna pitanja, u Brijest. Vidio je razrušenu crkvu i potekle su mu suze", prisjeća se Granić.
"Zapitao je 'Što mogu učiniti za Hrvatsku?'", na što mu je Granić odgovorio "Možete nas priznati dva dana prije ostalih."
Dvadesetak dana kasnije, 13. siječnja iz Vatikana je stiglo priznanje. Pokrenut je proces kojeg su dva dana kasnije slijedile i ostale države i tako je 15. siječna 1992. zauvijek promjenjena politička slika svijeta a Hrvatska je postala član međunarodne zajednice.
