Nekoć davno, punk je predstavljao ultimativni urlik pobune protiv svih društvenih nepravdi, bilo da se radilo o ljevičarskoj borbi za prava potlačenih kojoj su karijeru posvetili Joe Strummer i The Clash ili antirojalizmu i anarhističkom nihilizmu Sex Pistolsa.
Jedan od njihovih najtalentiranijih učenika s druge strane Atlantika bio je Jello Biafra koji je sa svojim Dead Kennedysima bijesno vrištao o Kambodži i istrebljenju siromašnih, uglazbljujući "ratne" pokliče poput "Nazi Punks Fuck Off" i "California Uber Alles".
Ta se glazbena revolucija već odavno smekšala i preselila na
naslovnice časopisa i
radijske postaje srednje struje, no Biafrina oštrica, u što nas
je uvjerio i u petak u prepunom Vintage Industrial Baru, s
godinama nimalo nije otupjela.
Na pozornicu je, praćen genijalno nazvanim bendom Guantanamo School Of Medicine, izašao u majici "Fuck Austerity", nabrijani križanac garažnog rocka i hardcore punka popunjavao tiradama protiv kapitalizma, neofašizma, banaka, religije i svega drugog s čime se neumorno bori još od prvijenca Kennedysa iz 1980. godine.
Gledajući ga kako skače u publiku i na pozornici ostavlja i zadnji atom snage, stvarno je bilo teško povjerovati da je riječ o tipu koji se približava šezdesetoj, a pohvale su zavrijedili i prateći glazbenici, sve odreda značajne figure američkog rock undergrounda i sastava poput Rollins Banda ili Victims Family.
U publici su se, kao što je i inače slučaj na ovakvim koncertima, tiskali punkeri svih generacija, a divlja šutka u prvim redovima kulminirala je tijekom izvedbi spomenutih klasika "mrtvih Kennedyja".
Pjesme s posljednjih albuma ("New Feudalism", "Road Rage", "Barackstar O'Bummer") svirački su nešto kompleksnije i donekle bliže radovima jednih Stoogesa, no s iznimkom "Werewolves Of Wall Street", ipak se ne mogu mjeriti s onim što je radio u osamdesetima.
Usprkos tome, u Vintageu su izvedene moćno, neukrotivo i dovoljno snažno da nas uvjere kako za Biafru revolucija nikad neće završiti!
