Također, prema jednako pogrešnom shvaćanju rock'n'roll je oduvijek bio rezerviran za mačo muškarce koji su se i prihvaćali instrumenata vjerujući onoj staroj da je najlakši put do komada sviranje u bendu. Povodom nadolazećih gay prideova, odlučili smo se prisjetiti homoseksualaca bez kojih današnja rock glazba ne bi bila ista.
Negdje tamo sredinom 50-ih skupina mladih 'divljaka' pojednostavila je tradicionalne forme poput jazza, bluesa i gospela te šokirala dežurne dušebrižnike novim zvukom ubrzo nazvanim rock'n'roll. Već u prvoj turi dobili smo i prvog gay rokera LittleRicharda koji je, prema vlastitom priznanju u 90-tima, desetljećima pokušavao prikriti svoje prave seksualne sklonosti.
Desetak godina kasnije na njujorškim ulicama počeo se rađati punk, prvenstveno zahvaljujući 'opičenom' tipu koji je pjevao o sadomazohizmu, heroinu i najrazličitijim oblicima seksualnih devijacija. Njegovo ime bilo je LouReed, a često nazivani 'kum punka' svoje je stihove redovno selio u stvarnost i većinu šezdesetih proveo u intimnom društvu muškaraca odjevenih u žene.
Pravim početkom najveće glazbene revolucije, međutim, smatra se prva polovica sedamdesetih kada su Boweryjem, trošnom četvrti na Manhattanu, zavladali bendovi poput Ramonesa, Televisiona i Talking Headsa. Bez ikakve dvojbe, u pitanju je scena kojoj po pitanju autodestrukcije nije bilo ravne, a svoju ovisnost o heroinu većina je glazbenika sponzorirala prodavajući tijelo starijim njujorškim homoseksualcima.
Jedan od takvih bio je i DeeDeeRamone koji je svoje iskustvo i opjevao u ranom klasiku Ramonesa „53rd and 3rd“, potresnoj ispovijesti muške prostitutke koja ubija svoju 'mušteriju'.
Nadalje, bilo koji izbor najvećih frontmena bez iznimke će na visoko mjesto postaviti FreddiejaMercuryja, pjevača prigodno nazvane grupe Queen koji je 1991. 'sablaznio' svijet objavivši ono što dotad nisu shvaćali samo slijepci.
Ubrzo po otkrivanju svojih seksualnih sklonosti, Freddie je i preminuo od AIDS-a, a detaljni opisi njegovih gay orgija narednih su 20 godina svako malo punili novinske stupce. Ne smijemo zaboraviti ni DavidaBowieja koji se na počecima karijere deklarirao kao homoseksualac ne bi li privukao pozornost medija, a sedamdesetih održavao ljubavne veze i s likovima poput MickaJaggera ili već spomenutog LouaReeda.
Najsmješnija priča, međutim, stiže nam iz heavy metala, još jednog načelno heteroseksualnog žanra. Među njegovim pionirima nalazio se i RobHalford, pjevač britanske metal senzacije Judas Priest koja je na prijelazu sedamdesetih u osamdesete spadala među najpopularnije rock bendove svijeta.
Popularnost im je bila tolika da su, kako fanovi, tako i ostale skupine, ubrzo počele kopirati Halfordovo odijevanje, odnosno „outfite“ koje je on, kao deklarirani homoseksualac, pronalazio po gay dućanima diljem svijeta.
Preko noći, velik dio heavy metal scene izgledao je kao da se sprema na koncert Village Peoplea i tek se po dužini kose razlikovao od onih koje su, također prema vlastitom priznanju, željeli pretući.
