Maja je četrdesetogodišnjakinja iz Koprivnice koja je odlučila da ne želi biti majka. Bavi se pisanjem i lektoriranjem, ali je i aktivna sportašica. Razgovarali smo s njom o tome kako je došla do te odluke te osjeća li pritisak i osudu. Za potrebe ove priče, željela je ostati anonimna jer se boji da bi se njezina obitelj mogla osjećati nelagodno i osuđeno jer bi izbor žene da ne želi djecu u Hrvatskoj, ipak mogao biti problematičan.
Kada sam bila dijete, uvijek sam se sa svojim prijateljicama igrala s lutkama i zamišljala svoju djecu i kako će se ona zvati. Kada sam postala djevojka i spolno aktivna, jako sam se bojala trudnoće. Bojala sam se da ne zatrudnim prerano i da će mi to uništiti sve prilike u životu odnosno da neću završiti obrazovanje i ostvariti karijeru koju sam željela i zamislila.
Uvijek sam razmišljala i govorila si: "Sada nije vrijeme za to, budem kasnije". Postavila sam si okruglu brojku od 30 godina kao idealno vrijeme za dijete. Međutim kada sam navršila 30 godina, shvatila sam da i dalje nisam spremna biti majka, ali i dalje sam mislila da će to 'pravo' vrijeme doći.
'Pitam se često bi li bila sretnija kao majka'
Bivši partner mi je polako počeo govoriti o braku i djetetu, ali ja i dalje nisam bila spremna. Nakon toga smo prekinuli. On danas ima obitelj, a moj se život nastavio dalje svojim tokom. Ja sam danas s drugim partnerom. Kada sam navršila 30 i neku godinu života, shvatila sam da ako i dalje nemam želju biti majkom, vjerojatno ta želja neće ni doći. Jednostavno nemam osjećaj da sam spremna.
Moj sadašnji partner mi je podrška u mojim stavovima. On već ima jedno odraslo dijete tako da ne želi više imati djece. Meni svakako ide na ruku što sam pronašla takvog partnera. Nisam ga tražila kao takvog, to nije bio moj uvjet. Da sam našla partnera koji želi imati djecu, tko zna gdje bi danas bili, možda bi našli neki kompromis. Možda bih se na kraju ipak odlučila biti majka, a možda danas zbog toga više ne bi bili zajedno ili bi se on pomirio s tim da nemamo djecu. Pitanje je jednostavno kuda bi nas život odnio.
Ne mogu reći da sam se tijekom svih tih godina osjećala loše zbog svoje odluke i te nespremnosti, ali znala sam se pitati: "Što bi bilo kad bilo?". Pitala sam se jesam li krivo odlučila i želim li to možda sada. Ali kada sve stavim na vagu, moj odgovor je - Ne!
Pitam se često bi li bila sretnija kao majka. Kada sam razmišljala i kada razmišljam o razlozima zašto ne bih htjela dijete, ti razlozi su i dalje tu. Recimo ja se bavim sportom. Ne želim reći da isključivo zbog sporta ne želim dijete i da bi me to dijete sprječavalo u mojim sportskim aktivnostima jer imam jako puno prijatelja, sportaša koji su roditelji. Jedan je par nedavno dobio blizance i aktivni su u sportu. Majka se odmah poslije poroda, čim se počela kretati, vratila treninzima.
Ja nisam spremna na toliku žrtvu. Ne želim toliko mijenjati svoj način života. Bojim se da bi se moglo dogoditi to da kada bih bila previše angažirana oko tog djeteta odnosno kada bi to dijete tražilo puno od mene i puno mog vremena, da bih bila ljuta i ogorčena na to dijete zbog toga. Ne želim da se to dogodi. Ja znam da to nekima zvuči sebično, ali ja smatram da to nije ništa više sebično od žena koje žele to dijete jer je to isto sebični osjećaj. One žele to dijete za sebe jer imaju taj majčinski instinkt odnosno poriv, one sebi žele ispuniti želju, a ne tom djetetu da se rodi. Samo što nitko tako ne razmišlja.
'Nikada mi nije trebala utjeha'
Osjećala sam pritisak, ali danas više ne u tolikoj mjeri jer sam u tim godinama u kojima ljudi prestaju ispitivati i biti znatiželjni. Sada sam već navršila 40 godina, ali kada sam bila u tridesetima i kada su još postojale šanse da budem majka svašta sam čula. U tridesetima su mi svi govorili: "Budeš ti vidjela. Budeš ti to s vremenom. To se podrazumijeva. To se mora". Meni je besmisleno i neshvatljivo da meni netko u tridesetima govori da ću se predomisliti, kao da sam u dvadesetima, iako ni to nije u redu. To su mi tako govorili kao da me tješe, a meni zaista nije trebala utjeha. Ja sam znala i znam što hoću. Ono što mogu reći jest da nitko u mojoj obitelji i u mojoj blizini nije bio naporan. Iako su mi baka i djed dosta konzervativni stvarno mi nisu previše zanovijetali oko toga. Roditeljima je bilo žao, ali su moj izbor prihvatili.
'Ja se svog izbora ne sramim'
Upravo zbog moje obitelji inzistiram na anonimnosti u ovom članku jer ne želim da se oni pred drugima osjećaju nelagodno. Dosta im je stalo do mišljena drugih i sigurno bi im smetalo moje javno istupanje na ovu temu. Sigurno bi me pitali zašto netko drugi ne može dati intervju. Ne mogu ja njima objasniti da ponekad netko nekome treba malo podmetnuti leđa. Iako se ja svog izbora ne sramim i ovo je tema o kojoj se mora govoriti, žalosno je da je u današnje vrijeme ovo i dalje tabu tema. Reakcije javnosti su brutalne, a mislim da je ovo posve normalna tema i žao mi je što se o ovome mora govoriti kao o nekoj 'vrućoj temi'.
Izvor: Luka Kalac/RTL
Ima puno žena koje razmišljaju kao ja i mislim da se ne bi trebale sramiti onoga što jesu i bojati se govoriti o tome pred ljudima. Tako će se manje osjećati usamljeno u svojim stavovima i osjećajima i zato mislim da je ova priča jako bitna. Mnoge žene osjećaju osudu i ne znaju kako odgovoriti na pitanja o tome zašto ne žele biti majke te im je zbog toga iznimno nelagodno, što je pretužno. Boje se o tome razgovarati s roditeljima i prijateljima i pokazati tko su i što su. Ja se nikada nisam sramila svoj stav reći na glas.
Postoji još jedna činjenica o mom životu, a koja bi se savršeno mogla staviti u ladicu u koju ljudi vole stavljati druge, a to je, da ja kao osoba koja je odlučila ne imati djecu, imam ljubimce. Imam mačke. Mnogi danas tvrde da ljudi imaju ljubimce da bi si nadomjestili djecu jer je lakše imati ljubimce nego djecu. Da razbijem taj mit, iz svoje perspektive, mogu reći da to nije istina. Moj partner i ja se nismo mogli odlučiti da uzmemo psa zbog mojih čestih izbivanja i putovanja zbog sporta. Ne bi ga mogli ostaviti doma samog i nismo imali nikoga kome bi ga mogli ostaviti, tako da čak ni ljubimca nisam htjela. Bilo je tako do trenutka kada mi se u stražnjem dvorištu okotila mačka. Na kraju smo zadržali tu mačku i jednog mačića, a ostale smo udomili jer mi je bilo žao. Te su mačke izabrale nas, a ne mi njih. Tako da ne, nemam mačke da si nadomjestim nedostatak djece i svoje majčinske nagone.
Neću poreći da ti nagoni u neku ruku postoje. Ja se jako volim brinuti za druge ljude. Volim im ugađati i hraniti ih. Nekima idem na živce. Jedna prijateljica mi je rekla da se ponašam kao njezina mama, ali mislim da takav nagon nije dovoljan razlog da imam djecu te ja taj nagon upražnjavam na ovakav način. Mislim da je majčinski nagon samo jedna od osobina koje ljudi imaju iako mi puno ljudi govori da bih bila odlična majka. Imam prijatelje koji imaju djecu, imam kumčad i jako ih volim. Redovno ih posjećujem. Kumstva ponekad budu jako zapostavljena, a meni to kumstvo ipak nešto znači. Ali to i dalje nije bio dovoljno dobar razlog da se odlučim imati djecu.
