Tea Bekavac, diplomirana ekonomistica iz Zagreba, izgubila je svoju djevojčicu Ritu nakon samo 2,5 mjeseca života. Tijekom trudnoće saznala je da je beba teško bolesna i da nema šanse preživjeti, ali je Tea bila sigurna da malenu Ritu želi upoznati, makar i na kratko. Ovo je njezina priča.
Bila sam u sedmom mjesecu trudnoće s našim trećim djetetom kad sam saznala da moja beba ima dijagnozu nespojivu sa životom. Iznijela sam trudnoću do kraja i naša kćer Rita živjela je još 2,5 mjeseca. Imala sam ju priliku upoznati, voljeti i oprostiti se od nje. Učinila sam za moju bolesnu kćer sve što sam mogla, kao što to radim i za svoju drugu djecu.
Na pregledu na kojem sam saznala za dio dijagnoze bila sam sama, jer nisam očekivala takav ishod. Oko mene su bili doktori i sestre i govorili mi da će mi biti teško, a meni je u glavi samo jedna misao koju sam više puta u toj prostoriji izgovorila na glas: Doktore, ja ću roditi svoje dijete! Nakon što sam saznala za dijagnozu svijet mi se srušio, ali krenula je i moja borba za život moga djeteta. Nakon što sam malo došla k sebi počela sam više pričati sa svojom bebom preko trbuha i maziti ju jer sam znala da svaki trenutak može biti i posljednji s obzirom na to da veliki postotak teško bolesne djece umire u majčinom trbuhu. Rijetko koje dijete “izdrži” do poroda.
'Cijeli život stane'
Odmah sam odlučila da ću zadržati dijete. Bilo je jako teško, i vrijeme dok je bila u trbuhu i nakon što se rodila. Stalno smo bili u iščekivanju. Nikad ne znaš koji trenutak je posljednji. Imaš sto pitanja, a nemaš odgovora. Majka odnosno cijela obitelj nekako ostane sama i mora donositi odluke koje nikada prije nije morala. Cijeli život stane. Smatram da u našem društvu nedostaje podrška majkama i obiteljima, odnosno definiran proces u kojem obitelj od početka dijagnoze ima psihičku i moralnu podršku stručnog osoblja i podrška obitelji koje su se našle u istim situacijama.
Niti u jednom trenutku nisam razmišljala o pobačaju. Znala sam da će biti teško. I bilo je teško svaki dan živjeti s činjenicom da će moje dijete ili umrijeti u mom trbuhu ili će kratko živjeti nakon poroda. To je strašna misao za jednu mamu. U jednom trenutku sam čak pomislila pa ako već neće živjeti, bolje bi bilo da umre u mom trbuhu jer će mi biti teško ako se rodi i ako ju upoznam, ali zapravo je bilo upravo suprotno.
'Većina mi je nametala strah'
Nikada nisam bila pod pritiskom da pobacim ili ne pobacim. Jedan doktor mi je predložio da odem u Sloveniju usmrtiti bebu, ali ja sam odbila. Suprug i moja okolina su me podržavali. Nitko me nije nagovarao, ali atmosfera je bila takva da mi je većina nametala strah jer ne znam što me čeka, da nisam svjesna kako će mi se život promijeniti, da imam drugu djecu i da moram misliti i na njih.
Ja sam u životu već doživjela smrt svoje majke i iskusila što je to tuga, ali također znam da niti mi sada ne znamo koliko ćemo živjeti. Shvatila sam da okolnosti ne možemo mijenjati, ali možemo mijenjati pogled na njih. Ja sam odmah odlučila da ću je roditi, čim sam saznala dijagnozu. A suprug mi je pružio svu podršku da ostanemo uz naše dijete.
Najviše me potaknula činjenica da moj maleni anđeo treba moju veliku zaštitu i podršku zbog društva u koje će doći, a koje baš ne prihvaća takvu, bolesnu djecu. Baš zato što je bolesna i ne znam koliko će živjeti, htjela sam joj pružiti što više ljubavi, svaki dan, dok je bila u trbuhu i dok je bila u bolnici u inkubatoru. Svaki dan smo, suprug i ja, bili u bolnici, ljubili ju, mazili, pjevali, pričali s njom. Sto sam puta izgovorila: Rita, volim te, baš takvu kakva jesi! Za mene si savršena! I tu našu ljubav je Rita osjetila i živjela je duže od svih prognoza. Budila se u isto vrijeme svaki dan upravo kada smo mi dolazili u posjetu. Ne mogu vam opisati tu ljubav i nježnost koju sam osjećala i potrebu da ju zaštitim od svih koji misle da je njezin život manje vrijedan od života zdravog djeteta.
'Preminula je u mojim rukama'
Rita je u 2 i pol mjeseca svoga života dodirnula živote mnogih ljudi, kako naše obitelji tako i prijatelja, doktora i sestara. Netko to neće uspjeti u cijelom svom životu tako da smatram da je ona ispunila smisao svog života. Bilo je jako puno i teških i sretnih trenutaka. Jako dobro razumijem kako se osjećaju mame koje se nađu u sličnoj situaciji. Iz mog iskustva, najvažnije je da kasnije možeš mirno živjeti s tim što si odlučila. Moja Rita je preminula na mojim rukama.
Uz nju smo bili oboje, njezina mama i njezin tata. To je najstrašniji trenutak koji roditelji mogu doživjeti. Istovremeno smo bili presretni što smo u tom najtežem trenutku bili uz svoju djevojčicu i što se uz zagrljaje i poljupce svojih roditelja preselila u vječnost. Danas ja imam mir u srcu i živim normalno. Prisjećam se svoje Rite i s veseljem pričam o njoj i pokazujem slike.
Upravo zato što osjećam mir i živim normalnim životom znam da sam donijela ispravnu odluku. Kada daš sve od sebe i učiniš sve što je u tvojoj moći za svoje dijete – imaš mir. I na kraju te to teško iskustvo istovremeno i obogati.
Svim ženama koje se nađu u sličnoj situaciji kao prvo poručujem – suosjećam, razumijem kako vam je. Kao drugo, preporučujem da razgovarate sa ženama koje su doživjele slične situacije. Provjerite kako se osjećaju danas. I treće i najvažnije, ako postoji mogućnost, pružite priliku svome djetešcu bez obzira kako teško bilo. Ljubav će vam se vratiti višestruko.
'Svi zaslužuju priliku da se rode'
Ljudi koji mole i pružaju pomoć trudnicama pred bolnicama nisu me potaknuli da zadržim dijete. Odluka je bila moja i suprugova. S obzirom na to da živimo u demokratskom društvu smatram da imaju pravo nuditi potporu i izražavati podršku ženama koje se možda nalaze u teškim životnim situacijama. Svojim djelovanjem nikoga ne ugrožavaju, a nekome možda pomognu. Smatram da je svaki život vrijedan i da svi zaslužuju priliku da se rode.
