Pričali smo sa ženom koja je odlučila pobaciti jer je to njezino pravo. Ispričala nam je cijelu pozadinu svoje priče. Anamaria Ružak terapijska je učiteljica i profesorica engleskog jezika koja radi s neurorazličitom djecom. Na pobačaj se odlučila prije tri godine i danas čvrsto stoji iza svoje odluke.
Na pobačaj sam se odlučila jer nisam imala ni financijske ni emocionalne/mentalne mogućnosti za još jedno dijete. U trenutku kada sam ostala trudna, imala sam već jedno malo dijete, i taman započinjala posao. Meni je odluka bila jako teška. Nisam koristila pobačaj kao kontracepciju, niti sam ga olako shvatila. Vjerujem da svaka žena koja se odluči za pobačaj jako dobro razmisli o tome. U mom slučaju, uz svo odgovorno ponašanje vezano uz intimne odnose, ipak sam ostala trudna - kontracepcija je podbacila. Opet ponavljam, odluka je bila jako teška. Čak smo tražili obitelj koja bi možda željela posvojiti dijete, ali to nije moguće u Hrvatskoj.
'Puno sam plakala'
Ja sam osobno imala sreću i mogućnost napraviti pobačaj u privatnoj poliklinici. Svi su bili jako ljubazni prema meni, bez osuđivanja i komentara da je to pogreška. No, problem je što kada nazovete većinu državnih ginekologa, većina vam ne želi dati informacije gdje i kako obaviti pobačaj, ili se pozovu na to da to nije moralno i da ne žele biti dio toga. Što se tiče sigurnosti, ja sam se zaista osjećala sigurno, no kažem - u ovom slučaju ja sam iznimka, a ne pravilo jer sam imala mogućnost otići u privatnu polikliniku.
Imala sam podršku partnera u cijeloj priči - što mnoge žene nemaju. Tako da nam je oboma bilo jako teško. Puno sam plakala, čak i pred sestrama i doktorima. Najgore je bilo u čekaonici jer smo bili u istoj čekaonici s ljudima koji su došli na redovan pregled željene trudnoće. Sjediti s njima tih pola sata je bilo užasno.
Jako mi je bio težak trenutak dok su mi davali anesteziju jer sam znala da je "to to". Kažem, meni je to stvarno bila i teška odluka i teška situacija. Nakon zahvata, bila sam jako rastresena, tužna, gotovo depresivna. Taj mi je dan bio jako emotivan. Kada sam se probudila iz anestezije, nazvala sam svog partnera i derala se na njega "da me ne voli" i svašta nešto. Sestra me smirivala, one su stvarno bile divne prema meni. Govorile mi da sam mlada, da je sve u redu, da će biti još prilike ako ću željeti i tako dalje.
'Nakon zahvata osjećala sam - sve'
Nakon zahvata sam osjećala - sve. Ovdje pričam samo o sebi, jer iako se većina nas koje prođemo kroz to osjeća slično, postoje razlike. Ja sam stvarno osjećala veliku grižnju savjesti i krivnju jer sam se našla u takvoj situaciji. Krenula sam na terapiju na koju još uvijek idem. Sada, doduše, rjeđe, ali još uvijek "radim" na tome.
Samo da naglasim, ovo je samo moje iskustvo, i iako dosta žena prolazi kroz slično, u redu je i ako ta odluka nije uvijek tako teška - niti to ne bismo trebali osuđivati. Ja sam mjesecima radila na tome, sama i sa psihologom. To je situacija koja ne prođe za dan, dva. Prošli su dani, čak i dva, tri mjeseca poslije, a ja i dalje nisam mogla spavati. Sada, nakon što je prošlo godina koliko je prošlo, stojim iza svoje odluke. No kažem, to je odluka s kojom se živi cijeli život.
'Javilo mi se puno svećenika'
U mom okruženju nitko me nije odgovarao od pobačaja, jer moja situacija stvarno nije dopuštala još jedno dijete. Na molitvene skupine prije pobačaja nisam naišla jer sam informaciju zadržala u svom malom krugu ljudi. No, problem je nastao nakon što sam obavila zahvat i javno odlučila o tome pričati. Tada mi se javilo puno svećenika, i ljudi koji smatraju da sam počinila smrtni grijeh. Još uvijek mi se javljaju. I mislim da upravo tu leži velika opasnost.
Ja osobno, a i mnoge žene s kojima sam pričala se nakon pobačaja bore s depresijom, grižnjom savjesti, krivnjom i tako dalje. Molitvene skupine i ljudi koji osuđuju u tim slučajevima jako su štetni. Također, to ide toliko daleko da je moja obitelj u jednom trenutku izrazila strah da ću izgubiti posao ako javno počnem pričati o zahvatu.
'Biti roditelj nije samo roditi'
Hodovi za "život" izrazito destabilizirajuće djeluju na žene koje razmišljaju o pobačaju. Opet ponavljam, niti jedna žena se ne probudi trudna jedan dan, i dok pije kavu kaže "o, idem na pobačaj, a poslije u shopping". Pobačaj u većini slučajeva nije rezultat neodgovornih odnosa nego stvarnih životnih okolnosti. Biti roditelj nije samo roditi. Vi morate biti spremni i financijski, emocionalno i mentalno. I to ne jednu godinu, ili dvije tri. Cijeli život. Zamislite ženu koja je npr. u 27. godini otkrila da je u spektru autizma te ostane trudna mjesec dana kasnije jer je kontracepcija podbacila. Ta žena, zbog male podrške odraslima u spektru, prvo mora to riješiti, a onda još podnijeti trudnoću i biti majka. Također, svi znamo kakva je ekonomska situacija u Hrvatskoj.
Unatoč tvrdnjama molitvenih skupina, dijete ne raste samo od ljubavi. Imamo razne slučajeve gdje žena koja je u zlostavljačkom braku ostane trudna. Bitno je za naglasiti, kada se žena odluči na pobačaj, to je zaista jer ima takve životne okolnosti. Čak i da nisu ekstremne, pravo svake
osobe je odlučiti želi li biti roditelj ili ne.
Jedno drugačije iskustvo i priču pročitajte ovdje:
