Već tjedana dana traje natezanje između predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića oko održavanja tematske sjednice Vlade na kojoj bi i ona sudjelovala. Tema: demografski kolaps Hrvatske.
Prvo je on odbio njezinu inicijativu s obrazloženjem "da za to nema potrebe". Onda se ona javila iz Rima putem Facebooka zbog toga što on nije prepoznao "njezinu ispruženu ruku". No, sukob bi tako vjerojatno ostao samo u granicama razmjene otrovnih strelica, da se nije upleo – Gordan Jandroković. On je vidno uzrujan novinarima objavio da je predsjedničina inicijativa neozbiljna i krenuo govoriti o tehnikalijama, kada je ona poslala poziv i je li poziv bio ozbiljan ili neozbiljan.
Neimenovani izvor iz Ureda predsjednice za Jandrokovića je potom rekao da laže "da bi se dodvorio Plenkoviću".
Reklo bi se: samo bitno.
Mirotvorac Plenković već je, s visine, najavio da će se "smiriti lopta" i poručio predsjednici da će razgovarati kad se vrati iz Rima.
Natezanje predsjednice i premijera nema veze s demografijom
Nije jasno hoće li premijer predsjednici ipak priliku da ih prezentira ona i njezin tim na posebnoj sjednici Vlade, a ponajmanje hoće li biti moguće te mjere igdje ugraditi.
Kao što ostaje hrvatskoj javnosti na ocjenu doseg "demografskih mjera" koje Plenkovićeva vlada, kako on voli naglašavati, a posebno od kada je predsjednica pokazala posebno zanimanje za tu temu, ustrajno provodi. Uostalom, posve je jasno da novo natezanje predsjednice i premijera nema nikakve veze s demografijom.
Niti se to dvoje političara suštinski i idejno razlikuje. Osim što sva istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je Grabar Kitarović nemjerljivo popularnija od Andreja Plenkovića, među glasačima HDZ-a, ali i drugih stranaka, posebno Mosta i Živog zida. Jedino glasači lijeve orijentacije odbijaju zavoljeti predsjednicu.
Kolindu su željeli zbrinuti među paunove na Pantovčaku
To je, zapravo, glavni uzrok osobne netrpeljivosti između Plenkovića i Grabar Kitarović. Ali i ne samo osobne netrpeljivosti. Nije lako svim HDZ-ovcima pod Plenkovićevim vodstvom gledati kad se redaju tablice Crobarometra i Crodemoskopa, i kako su oni tako neomiljeni, a ona – omiljena i još omiljenija.
Trebala je biti osoba koja ne smeta, koja je zbrinuta među paunovima na Pantovčaku, ali stjecajem okolnosti, ona je postala ono što Ivo Josipović nikada nije postao Zoranu Milanoviću. Korektiv. Svjedok da nešto ne valja. Naravno, ne čini ona bog zna što. Izgovara tek općepoznate i dramatično vidljive informacije: da se ne provode reforme, da mladi odlaze iz Hrvatske, da su izgleda savjetnici bezobrazno puno plaćeni u Agrokoru. Kasni, uvijek kasni.
Ali uz strogom stegom sapeti HDZ iz kojeg se rijetko čuju kritički tonovi, uz slabu i razjedinjenu oporbu, uz izrazito nepopularnog i nesimpatičnog premijera, uz svekoliku netransparentnost o kriznim situacijama u zemlji (o Agrokoru, npr.) značajnom dijelu hrvatske javnosti ona se čini kao neko tko može pokrenuti nešto.
Remećenje zadovoljstva premijeru
Ili barem ne dozvoliti da se to sve sakriva. Kao netko tko remeti zadovoljstvo Andreju Plenkoviću, kao netko tko sprečava njegovu obmanu da je njegova vlada vrlo uspješna, odnosno, ne dopušta da se od njih – pravi budale.
Poznato je od prvog dana Plenkovićevog premijerskog mandata da je o o njezinim političkim dosezima govorio svisoka, da je nije smatrao ozbiljno političarkom, da je podcjenjivao njezinu sklonost "druženju s narodom", njezine selfije, sličice i zagrljaje s djecom. Ona je već bila na Pantovčaku, imala je povijest razilaska s Karamarkom i njegovom linijom HDZ-a, ali i napetost s Milijanom Brkićem koji je ustoličio Andreja Plenkovića.
U trenutku Plenkovićeva dolaska ona je već bila autonomna politička snaga, kontroverzna u mnogim svojim potezima, osobito zbog druženja sa Zdravkom Mamićem, Velimirom Bujancem, ali i zbog nategnute situacije zbog izbora šefa SOA-e, no, političarka sa značajnom popularnošću prema svim istraživanjima javnog mnijenja.
Plenković pokušava ostaviti dojam 'manjeg zla'
Nikada tako dramatično popularna kako je znao biti Ivo Josipović, ali ipak – ona je bila popularna, ne samo kod glasača HDZ-a, nego i šire, a ta je popularnost, usporedo s Plenkovićevim ustrajnim padom popularnosti, manje-više neprekinuto rasla.
Kolinda Grabar-Kitarović jedino je nepomućeno bilježila veliku nepopularnost kod glasača lijevog spektra. Sva njezina lutanja oko pozdrava Za dom spremni, svi osmjesi u zagrljaju s Velimirom Bujancem ili suze za hrvatske emigrante u Argentini, pa i ustašku emigraciju, nepogrešivo su svrstali predsjednicu na poziciju osobe koja nikada neće moći računati na birače s lijeva, ili lijevog centra.
Plenković bi tada obično mudro šutio. Volio je ostavljati dojam u hrvatskoj javnosti da je on "manje zlo", da on čini progresivan dio HDZ-a, da nije tako "crn" kao Karamarko ili, eto, predsjednica Grabar-Kitarović. To je bila i ostala obrana koju koriste i predstavnici manjina, posebno Milorad Pupovac: čuvamo Plenkovića da nam ne bi došlo gore desničarsko zlo.
Premijer, jedino, govori s više opreza
Plenković je šutio i ostavljao da se gradi kult kako je on "manje desno". A onda mjesecima nije mogao donijeti odluku što će s pločom na kojoj je uklesano Za dom spremni koja je postavljena u Jasenovcu, a potom samo maknuta nekoliko kilometara dalje.
Drugim riječima, ni oko slučaja Za dom spremni pozicije Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović nisu se bitno razlikovale, niti se razlikuju.
Osim što ona govori s manje opreza.
Sitne osvete
Andreju Plenkoviću danas ostaju samo sitne osvete, odapete strelice prema Pantovčaku. Jogunasto uzvraćanje da "baš neće" imati tematsku sjednicu Vlade kad to želi Kolinda Grabar Kitarović i da on tako puno čini za demografiju.
Jako je ljut na nju što mu ne da mira. Ali treba njezinu popularnost i teško će HDZ sada naći popularnijeg kandidata za predsjedničke izbore.
Ona pak ne treba njega osobno, treba HDZ. Za buduću kandidaturu. Možda je to razlog što je komunikacija s Pantovčaka postala još za nijansu drskija, u smjeru Plenkovića. I njegova pobočnika Jandrokovića.
