Nakon prethodnog teksta imamo širi pogled i razumijevanje pred kakvim teškim i zahtjevnim zadatkom se nalazimo pogođeni stresom i traumom kućne izolacije i potresa pa se možemo pozabaviti nekim konkretnijim pitanjima. Podijelila bih ih u tri odjeljka:
1) prihvaćanje i mirenje sa svim okolnostima koje nam se događaju, a onda i svim osjetima, osjećajima i mislima koje nas sustižu
2) otkrivanje, pronalaženje načina suočavanja koji nama odgovaraju i koji su za nas i naše ukućane učinkoviti
3) posezanje za idejama o različitim aktivnostima kojima se mogu bolje nositi sa stresom i učiniti vrijeme izolacije prihvatljivijim i smislenijim.
I točno tim redom. Zapravo, bit će osvještavanje i doživljaji iz ova tri odjeljka pomiješani, ali teško možemo dokučiti koji načini nama najbolje odgovaraju, ako nismo osvijestili i priznali sebi kako smo. I teško da možemo odabrati aktivnosti koje nam pomažu, ako ne znamo što nam pomaže. Šetat ćemo se iz jednog odjeljka u drugi naprijed i natrag.
'Slika o tome kako bismo trebali reagirati odmaže nam u ovako teškim trenucima'
U kulturi u kojoj živimo ovaj prvi zadatak je najteži ili najmanje uobičajen. U nekom komentaru na Facebook zidu moje prijateljice, dan nakon potresa žena piše: "Ja se baš tako osjećam cijeli dan, draga Ružice! Uznemireno, uplašeno, slomljeno.... na rubu plača i bijesa.... i ne znam sama sebi objasniti zašto????" Rijetko komentiram ovako osobne postove na tuđim zidovima, ali ovdje nisam mogla odoljeti, pa sam napisala: "Zato što ste ljudsko biće!"
Zato što je to normalno! (Bi li bilo normalno da ste skroz cool i ono život je dobar i predvidiv - stav? Ili bi tek to bilo nenormalno?) Ako treba psujte - ne na svoje ukućane nego na život, kuglu Zemaljsku, svemir, što god i plačite kad vam naiđe. Tako ćete si pomoći. Umjesto da se pitate "zašto" pitanja. Ona su naopaka kad su emocije u pitanju.
Dobila sam kratak odgovor: "Hvala" uz emoji srca. Čudno je koliko nam slika o tome kako bismo TREBALI reagirati i funkcionirati odmaže u ovako teškim trenucima. Koliko nam je dodatno teško upravo zato što si ne dopuštamo da se suočimo s vlastitom bespomoćnošću, da se pomirimo s njom jer je ona činjenica i u odnosu na potres i na virus, da oplačemo gubitak vjere u vlastitu kontrolu, u preuzetno i zapravo supermensko očekivanje da smo dužni i u mogućnosti zaštititi vlastitu djecu od ugroza i nedaća. Da mi je lakše noću "dežurati", a danju spavati, premda je glupo, da sam drhturava iznutra, da sam ljutita na znanstvenike kojima treba tona vremena da izume lijek protiv virusa. Da pristanem na sve teške osjećaje, glupe misli. Jer kad na njih pristanem i prestanem se boriti protiv njih, a time i protiv vlastite prirode, tek onda mogu krenuti u istraživanje i poosvještavanje onoga što mi doista pomaže.
'Naopako tješimo jedni druge umjesto da prihvatimo da smo bespomoćni'
Ono što moram ovdje spomenuti je naš uobičajeni način međusobnog tješenja i hrabrenja koje je naopako. Mi kao hrabrimo jedni druge govoreći si još više to što bismo i kako bismo TREBALI biti umjesto da skromno i blago "zagrlimo" jedni druge suosjećajući i prihvaćajući se međusobno takve kakvi jesmo – između ostalog i ranjeni, bespomoćni, slabi. Ovih dana je vjerojatno najčešća poruka "Drž' se!"; "Glavu gore"; "Ti si uvijek bio/la jak/a, pa ćeš i ovo prebroditi"; "Nema predaje"; "Ne mogu te takvu čuti"; "Sve će bit dobro" itd.
Usprkos onoj narodnoj: "Kad se veselje dijeli udvostručuje se, a kad se muka dijeli prepolavlja se", mi teško muku priznajemo sami sebi i još teže je dijelimo s drugima. A kad to i učinimo, dobijemo lekciju iz šupljeg optimizma, koja je ponekad i malo posramljujuća. Zato me dirnuo i nasmijala Facebook objava koja pita: "Za što da se držim kad se stalno sve trese i ljulja?!?"
'Ovo nije vrijeme za preslagivanje sebe nego za upoznavanje i prihvaćanje sebe'
Ovo nije vrijeme za velike uvide i preslagivanje sebe, nije vrijeme da tako kažemo za psihoterapiju, ali jest vrijeme za upoznavanje i PRIHVAĆANJE sebe. Ako se pri tome i malo presložimo, tim bolje. Kad znam kako sam, mogu bolje vidjeti što mi treba, što mi paše, što me umiruje, donosi osjećaj smisla, snage, nade. A tu smo vrlo različiti.
Netko bi puno spavao, drugome je dobro kad ispunjava vrijeme nekom aktivnošću; netko sluša glazbu, a nekome je tišina važna; netko bi pričao s drugima, drugi bi se povukao u osamu, netko bi produbljivao svoju duhovnost i propitivao smisao života, drugi bi kuhao obiteljska omiljena jela... Nekome humor, pa i onaj crni, odlično pomaže jer mu daje osjećaj da je jači jer se može sprdati. Netko drugi je ozbiljan i sentimentalan dok se netko voli prisjećati lijepih trenutaka i iskustava, drugi voli razmišljati o tome što će raditi jednom kad sve ovo prođe. Nemoguće je reći što svim ljudima pomaže, a i nije dobro jer ljude opet gura u ono kako TREBA, a ne što meni ovakvoj kakva jesam treba. Dakle, na neki način bih rekla – nemojte slušati savjete psihologa ili nemojte ih bespogovorno slušati.
'Bavite se aktivnostima koje su vama dobre i koje vam sada odgovaraju'
Načelno ili univerzalno psihologija može reći da je dobro da u danu imamo neku strukturu i rutine, da nam dani izgledaju čim je moguće uobičajenije, da imamo osjećaj da smo nekome važni, da nas vidi i poštuje (što često postižemo pomažući drugima, ali i tražeći od drugih da nam pomognu), da ne pribjegavamo pretjerano za sredstvima za umirenje (alkoholu, cigaretama, drogama, lijekovima za umirenje) i da smo na neki način aktivni.
Kad dokučimo što je to što je učinkovito za nas, onda treba od mnogih predloženih aktivnosti kojih ovih dana ima zaista puno na internetu i po društvenim mrežama, izabrati one koje su nama dobre. Mnogo priznanja je ovih dana podijeljeno na društvenim mrežama o knjigama koje nas gledaju s polica i podsjećaju da smo obećali (sebi i njima) da ćemo ih pročitati kada budemo imali vremena ili ormara koji zovu na pospremanje, a mi se ne odazivamo. I većina tih priznanja ima prizvuk krivice i isprike.
Istina je da sad imamo više vremena nego inače, ali možda meni sad nije vrijeme za to, nego za nešto drugo, možda puno prizemnije i nepotrebnije. Vrlo vjerojatno mi treba vrijeme da sjedim u prvom odjeljku i pristajem na okolnosti i situaciju, probavim vlastitu bespomoćnost. Dakle, birajte s kim i s čim ćete se družiti. Kako i koliko.
I kad se sve ovo pomnoži s četiri člana obitelji (što je neki prosjek) onda život postaje složen, zapravo složeniji nego što je bio dok je bio "normalan". Kad ovdje stavimo točku, otvara se cijelo novo pitanje i poglavlje o tome kako (o)čuvati vlastiti integritet i surađivati s drugima, a pogotovo sad kad smo stresom i traumom ranjeni i osjetljiviji, a pogotovo sad kad su pravila jako striktna, stroga i ograničavajuća.
Ali to je jedno sasvim novo poglavlje.
Sve o koronavirusu u Hrvatskoj i svijetu iz minute u minutu možete pročitati OVDJE.