Objava na Facebook stranici Gestalt centra Homa je bila više dosjetka za nas stručnjake, a ovdje bih uvodno rekla nešto više o kontekstu i uopće načinu na koji struka gleda na krizu i traumu. Iz rata znamo da je bilo (i psihički) teško, ali da smo nekako preživjeli, da nas je to iskustvo ranilo, promijenilo na različite načine, no nije nas učinilo nekakvim životnim invalidima.
S druge strane, zapadna civilizacija je, razvojem znanosti i tehnologije, povjerovala da ima rješenje za svaki problem i da kuglu Zemaljsku može staviti u funkciju vlastitog lagodnog i sigurnog života na njoj. Takav osjećaj i uvjerenje nije bilo samo globalno, nego se počelo prihvaćati i kao individualno. Svi računamo s tim da imamo pravo na dobrostanje, do te mjere da smo nesretni, poniženi ili uvrijeđeni kad se ono ugrozi.
Štoviše, sramota nas je kad nismo dobro, pa to skrivamo, a teške emocije proglasili smo negativnima. Negativno je bojati se, plakati, tugovati. Uvjerenje koje stoji u podlozi našeg življenja je da nam mora biti dobro u civilizaciji koja je svemoćna, a ako nije mora bit da smo si nekako sami krivi.
'Nemamo rješenje za svaki problem i nemamo sve pod kontrolom'
Takav stav i uvjerenje je ono što nam situacije kao što je ova u kojoj jesmo čini još težima za suočavanje. Jer, naime, niti smo mi civilizacijski moćniji od kugle Zemaljske, niti je život pravedan, niti su bespomoćnost, ranjenost i gubitak kontrole sramotni, a ni teške emocije nisu negativne. To da nemamo rješenje za svaki problem niti smo moćniji od majčice Zemlje pokazuje globalno zatopljenje i sve ekološke teškoće koje smo proizveli. Pokazuje nam to i potres koji smo doživjeli i ovaj sasvim majušni virus koji veselo skakuće od osobe na osobu u svom biološkom htijenju da preživi. Nije pravedno da je baš ta djevojka poginula, a ne netko drugi, da je baš ta osoba zaražena, a ne neka druga ili nepravedno je da je uopće itko poginuo i zaražen.
U odnosu na život mi smo poprilično bespomoćni i nemamo stvari pod kontrolom. Narod ima jednu lijepu izreku za to: "Tako ti je grah pao", koju ja često rabim prorađujući s ljudima njihove traume, odnosno njihov osjećaj krivice i srama nakon takvih događaja. I kad nas život povrijedi, onda je prirodno, biološki prirodno da strahujemo i tugujemo. Kad tugujem za nečim ili nekim koga gubim pokazujem poštovanje prema tome nekome ili nečemu. Tuga je druga strana medalje ljubavi.
Iz životnog iskustva, a i iz podataka o učestalosti pojedinih događaja u životu pojedinca znamo da je svatko doživio barem jedno traumatsko iskustvo, a većina nas i više njih. Dakle, bilo bi korisno, da tako kažem, računati s tim da će nam se dogoditi i nekoliko traumatskih i mnogo stresnih i teških događaja tijekom života i znati da smo prirodno opremljeni nositi se s njima, umjesto da takve događaje doživljavamo kao nepravedne i nedopustive ili posramljujuće.
Tri načina reakcije na ugrozu
Psiholozi istraživači ojačani neuroznanstvenicima ustanovili su da je ljudska biološka reakcija na ugrozu vrlo slična onoj u drugih sisavaca – borimo se (ako procjenjujemo da imamo šanse pobijediti, zaustaviti ugrozu), bježimo (što uključuje i izbjegavamo opasnosti) ili se pritajimo, priznamo svoju bespomoćnost i čekamo da opasnost prođe. U stručnoj engleskoj literaturi govori se o 3F (fight, fly, freeze), a jedna naša kolegica je to lijepo prevela u hrvatski kao 3B – borba, bijeg, blokada.
Naš organizam na ugrozu prvo reagira biološki, a to znači da aktivira energiju za nešto od ovog troje, tek onda tu energiju postupno prepoznajemo kao neke emocije (strah, užas, ljutnju, bespomoćnost, frustraciju …), naknadno se ovoj reakciji priključuje i razum, razmišljanje i procjenjivanje, pa tako i razumijevanje toga što nam se dogodilo. Tako je to biologija uredila sa željom da preživimo ugrozu. Svaki od ovih načina je normalan i zdrav.
Najčešće, svatko od nas ima svoj "stil" reagiranja, odnosno suočavanja sa stresom, što, osim što ovisi o prirodi situacije, ovisi i o strukturama naših ličnosti.
'Kažu nam da se borimo protiv virusa i onda nam kažu da ostanemo doma i pritajimo se što je zbunjujuće'
U javnom prostoru ovih dana povodom virusa najčešće čujemo da se borimo protiv virusa, svi zajedno izbjegavanjem fizičkog kontakta i pojedinačno oni koji su zaraženi. I onda nam daju uputu da ćemo se najbolje boriti tako da ne činimo ništa, da ostanemo doma – dakle da se pritajimo, proglasimo bespomoćnima, izvjesimo bijelu zastavicu virusu i čekamo da opasnost prođe. Da zamrznemo, blokiramo svoj život na nekoliko tjedana ili mjeseci.
Objašnjenje zbog čega je važno ostati doma kaže da je tako najmanja šansa da susretnemo virus i da on "skoči" na nas, dakle da mu se izmaknemo, pobjegnemo od njega. Neki od nas su krenuli bježati od virusa (na otok, u vikendicu u šumi), ali čak i kad bi nam Nacionalni stožer to dopuštao, nemamo baš kamo jer je virus brži od nas i rasprostranio se svuda. Pa nam je bolje biti tamo gdje ga najviše ima, zato što tamo ima i najviše zdravstvene pomoći, za slučaj da mu ne umaknemo.
Dosta je zbunjujuće i našoj biologiji (energiji koja se podigla od straha od ugroze) i našem razumu i razumijevanju situacije da se borimo blokirajući život, pritajivši se, proglašavajući vlastitu bespomoćnost koja zapravo nije bespomoćnost, jer je to način bijega od virusa. Čovjek u načelu ima bogat repertoar suočavanja sa stresom (osim ova osnovna tri načina ima još dobrih kombinacija), ali ova situacija traži od nas reakciju – 3 u 1. I to je čini posebno zahtjevnom i zbunjujućom.
Vjerojatno u tome i leži izvjesni neposluh ili oklijevanje da baš svi poslušamo upute stožera. Zahtjev da primijenimo sva tri načina suočavanja s ugrozom zvanom virus odjednom od nas traži novu prilagodbu i za to nam, očito, treba više vremena i strpljenja sa samima sobom i ukućanima s kojima smo doma. Dodatnu nevolju prouzrokuje i velika energija koju organizam po prirodi ima u situacijama ugroze, koju nemamo gdje i na što potrošiti i koja onda čini emocije s kojima se u sebi susrećemo još intenzivnijima.
Zašto smo puni straha nakon potresa?
Kad je potres u pitanju – jedino što možemo napraviti je pristati na ugrozu, bespomoćnost i odsutnost kontrole. Ne možemo se niti boriti protiv ugroze niti pobjeći. Ostalo nam je pritajiti se, zamrznuti. Zato jesmo puni straha. Zato se mnogo ljudi onog nedjeljnog jutra spakiralo i krenulo bježati podalje od Zagreba (ugroze).
S druge strane, svi oni koji su ostali bez doma prvo moraju biti aktivni kako bi našli mjesto gdje mogu "ostati doma" – dakle taj strah nekako treba preokrenuti u akciju (borbu za rješenje problema) koja je razumna i učinkovita. Što je također zahtjevan zadatak.
'Nema dobrih i loših načina nošenja s ovom situacijom, ali budite strpljivi'
Zato, dragi ljudi, budite strpljivi sa sobom i ukućanima, dajte si vremena za prilagodbu ovoj teškoj i zbunjujućoj situaciji – trebat će nam nešto više vremena da unutar ova tri općenita načina suočavanja i trajanja u dvjema ugrozama pronađemo načine koji nama najviše pomažu.
I još nešto – načini suočavanja su vrlo individualni, a stručnjaci za stres u pravilu kažu da svakome pomaže ono što mu pomaže, dakle da nema dobrih i loših načina, samih po sebi osim nekoliko generalnih – tipa nemojte pojačano pušiti niti piti alkohol, nemojte vikati i biti agresivni prema ukućanima ili u javnom prostoru prema drugima, nego izađite na balkon, otiđite u šumu i izvičite se (ili plješćite i pjevajte iz zahvalnosti medicinarima, vatrogascima, vojsci, djeci koja su strpljiva).
Pročitat ćete puno općih uputa nas psihologa o tome što bi vam moglo pomoći. Nemojte se ljutiti na neka viđenja i neke prijedloge (ili ljutite se ako vam to pomaže), nego iz šume svih tih ponuđenih prijedloga i aktivnosti pronađite one koji vama odgovaraju, dobro djeluju, pomažu da ostanete u tom frustrirajućem 3 u 1 stanju.
'Kreativna prilagodba znače otkrivanje novih načina suočavanja sa stresom'
Jer, kako stvari stoje, te strategije će nam trebati još neko vrijeme. I da – mi to zovemo kreativna prilagodba – dakle otkrivanje novih načina suočavanja i nošenja sa stresom. Tako nam i ova situacija daje priliku za rast i razvoj. Da smo mogli birati, ne bismo je nikad izabrali.
Ali, nismo mogli. Vrijeme je da odložimo svoju civilizacijsku bahatost, pristanemo na to da djelomično ili u potpunosti nemamo kontrolu i da je vrijeme vježbanja nečeg novog što uključuje skromnost i strpljivost. I vjeru u našu vlastitu biologiju.
Sve o koronavirusu u Hrvatskoj i svijetu iz minute u minutu možete pročitati OVDJE.
