Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović istaknula je da bi prosječna plaća od oko 1.000 eura znatno smanjila broj odlazaka iz Hrvatske . No je li to izgledno u skorije vrijeme i koji bi iznos bio dovoljan, kao i je li samo rast plaća dovoljan da zaustavi iseljavanje - pitanja su oko kojih se i dalje lome koplja. Naime, prosječna neto plaća u Hrvatskoj kreće se oko 6 200 kuna, a i nju zarađuje tek manje od trećine ukupno zaposlenih.

"Ideja da je Hrvatska već do danas mogla imati prosječnu plaću od 1.000 eura ili da bi to barem mogla imati u skoroj budućnosti nije uopće nerealna", smatra Darko Šeperić, izvršni tajnik za projekte, edukaciju i europska pitanja SSSH-a, koji je za Vijesti.hr podsjetio i na rast plaća koji su od ulaska u članstvo ostvarile druge nove članice Europske unije. S obzirom na to, kaže, jasno je da bi Hrvatska, da je bila barem približno uspješna kao one, mogla imati takvu razinu plaća. 

"Iako su, pod pritiskom nedostatka radne snage, plaće u pojedinim sektorima tijekom protekle dvije godine već počele osjetno rasti, za nastavak ovog trenda i njegovo širenje na ostale sektore značajnu ulogu moraju odigrati i država i poslodavci", ističe Šeperić i pojašnjava: "Reforma javne uprave, uključujući jačanje vladavine prava, te kvalitetnije razvojne strategije koje se doista i provode u praksi očiti su preduvjeti koje mora ostvariti država kako bi stvorila poticajnije okruženje za ekonomski rast. S druge strane, poslodavci moraju unaprijediti procese poslovnog upravljanja i organizacije rada kako bi se mogla povećati konkurentnost i produktivnost. Dio poslodavaca to je već i napravio i stoga im veće plaće ne predstavljaju problem. Nažalost, i dalje je previše onih koji su svoju profitabilnost godinama gradili na drugim temeljima, i time ujedno ograničavali potencijal rasta hrvatske ekonomije". 

No postavlja se pitanje je li to dovoljno za normalan život u Hrvatskoj s obzirom na standard i kupovnu moć, odnosno troškove života u RH? A ti troškovi će zasigurno i rasti i kako osigurati rast plaće, pri čemu ne treba zaboraviti niti na onu minimalnu?  Uz napomenu da je nezahvalno procjenjivati što je dovoljno za normalan život jer je u prirodi čovjeka da uvijek teži boljemu, Šeperić napominje: "Ipak, s plaćom od 1.000 eura svakako bi se u Hrvatskoj moglo puno normalnije živjeti nego što je to danas slučaj. No osim prosjeka, moramo voditi računa i o distribuciji plaća. U Hrvatskoj trenutno više od 70 posto zaposlenih prima plaću manju od prosječne. Dostići prosjek od 1.000 eura, što bi značilo oko 20 posto više nego sada, pri sadašnjoj distribuciji plaća, još bi uvijek ostavilo ogroman broj zaposlenih s plaćama od kojih se teško može normalno živjeti".

I ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević smatra da su prosjeci vrlo nezgodna stvar te upozorava da iako je danas prosječna plaća oko 6.200 kuna, ogromne su nejednakosti u društvu: "Radije bih rekao da je poželjna situacija ona u kojoj više od 50 posto građana ima plaću veću od 1.000 eura, ali realnost je takva da 50 posto ljudi radi za plaću manju od 4.250 kuna. No male plaće u Hrvatskoj ne proizlaze samo iz nejednake distribucije, već  govore i o sistemskom karakteru naše ekonomije. Hrvatska ekonomija se godinama i desetljećima zasniva primarno na jeftinoj radnoj snazi. To je bila i do danas je ostala njezina konkurentska prednost, iako to uopće nije prednost. Političke opcije nikada nisu imale niti imaju razvojnu i industrijsku strategiju već su najvažnija strateška poduzeća poput Telekoma, INE, Plive ili brodogradilišta bila privatizirana ili uništavana, a ona su trebala biti lokomotiva industrijskog razvoja".  

"U takvom kontekstu bez volje i vizije, ekonomija se stihijski izgrađivala oko turizma i malih poduzeća usmjerenih primarno na jeftini rad, a ne na investicije, što je vodilo tehnološkom zaostajanju jer su nije bilo modernizacije i dizanja produktivnosti. Posljedica su mnogobrojna mala kooperantska poduzeća i sve veća dominacija turizma izgrađena na jeftinom radu. Ekonomska struktura sve više nalikuje na turističku karipsku ekonomiju što stvara izuzetno nestabilnu situaciju za slučaj krize", ističe Mihaljević i naglašava: "Promjene traže sistemske zahvate i razvojne strategije, a hrvatska politička klasa tome objektivno nije dorasla. I tu nisam optimističan. Da bi plaće bile veće, mora se mijenjati struktura i moraju se poticati tehnološki napredna poduzeća čiji proizvodi imaju visoku dodanu vrijednost. To znači izgrađivati veze između poduzeća, tržišta i kupaca. A što kad nas imamo? Kamione koji voze lokalnim prigradskim cestama na kojima stradavaju djeca jer su autoceste postale preskupe. Čitav naš sklop je krivo postavljen".  Minimalna plaća treba rasti brže od prosječne, no ne smije se precjenjivati njezin učinak Što se tiče minimalne plaće, da bi ispunila svoju svrhu ona bi trebala rasti i brže no što raste prosječna plaća, što nažalost nije slučaj, upozorava Šeperić: "SSSH smatra da bi minimalna plaća trebala biti najmanje u razini 50 posto prosječne, odnosno 60 posto medijalne plaće. No iako je minimalna plaća važan instrument u borbi protiv siromaštva, njezini učinci ne smiju se ni precijenjivati. Nigdje u svijetu minimalna plaća nije instrument koji osigurava pristojnu plaću, nego samo najniži zaštitni minimum.  Pristojne plaće osiguravaju se prije svega kolektivnim pregovorima i dobro razrađenim tarifnim sustavima koji postavljaju standarde za različite razine složenosti poslova. To ujedno znači da svoju ulogu u povećanju plaća moraju odigrati i sindikati, odnosno radnici".

"Po prirodi stvari, svaki poslodavac teži maksimiziranju profita i podići će plaće samo onoliko koliko je njemu u interesu ili koliko je to prisiljen učiniti. Situacija na tržištu rada dramatično se promijenila u posljednjih nekoliko godina i vrijeme kad je nezadovoljnog radnika bilo lako zamijeniti drugim je za nama. Sada je trenutak kada radnici, organizirani u sindikate, trebaju pokretati kolektivne pregovore i vršiti pritisak na poslodavce da povećaju plaće. A to uključuje i razmatranje mogućnosti štrajka, ako nema drugog načina. U proteklih dvadesetak godina navikli smo se na štrajkove zbog neisplate plaća, ali to uopće ne bi trebao biti glavni razlog štrajka, već nešto što rješavaju državne institucije. Pravi razlog i smisao štrajka je rješavanje kolektivnog radnog spora, odnosno nemogućnosti dogovora o kolektivnom ugovoru, pri čemu je štrajk zakonski priznato i dopušteno sredstvo pritiska na poslodavca", objašnjava.  Ljudi žele sigurno radno mjesto, a Hrvatska je šampionka prekarnog rada Međutim, ljudi ne odlaze jer žele bilo kakav posao, nego bolji posao i bolju plaću te sigurno radno mjesto, što je pokazalo i istraživanje o zadovoljstvu radnim mjestom i uvjetima rada, koje je provela agencija Hendal na reprezentativnom uzorku od 500 radno aktivnih ispitanika koji su u zadnjih godinu dana obavljali neki rad u trajanju od najmanje tri mjeseca za koji su bili plaćeni.

Hrvatska je, pak, podsjetimo - šampionka prekarnog rada; nesigurnog, ponižavajućeg i rada na određeno vrijeme, o čemu je pisala i Jelena Ostojić, asistentica s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upozoravajući na ideje.hr da je "kontinuiran rast nesigurnog zapošljavanja u Hrvatskoj u postkriznom periodu, dakle u periodu koji obilježava pad stope nezaposlenosti i pojačana ekonomska aktivnost, dodatno intenziviran. Od 2014. godine, nakon razdoblja izrazito nepovoljnih pokazatelja u zapošljavanju, dolazi do smanjenja stope nezaposlenosti, ali i do intenzivnijeg povećanja nesigurnog zapošljavanja koje se manifestira u udjelu nestalne, privremene zaposlenosti. U hrvatskom kontekstu nesigurna zaposlenost dolazi u više različitih oblika ugovora o radu i djelu, karakterističnih po svom trajanju i razini radnih prava te zakonske zaštite koja iz njih proizlazi". Dobra plaća nije dovoljno da bismo neko radno mjesto smatrali dobrim Da je jedan od najvećih problema kad je riječ o radničkim pravima u Hrvatskoj nesigurnost ugovora o radu na određeno vrijeme, pokazuje i ekstreman primjer osobe koja ih je s bivšim poslodavcem sklopila čak 54 u 15 godina rada, a na koji je upozorila pučka pravobraniteljica Lora Vidović u svojem Izvješću za 2017. godinu. 

"Dobra plaća svakako nije dovoljna da bismo neko radno mjesto mogli smatrati dobrim", ističe Šeperić i podsjeća na koncept SSSH-a koji se naziva'rad po mjeri čovjeka' i prema kojem se dobro radno mjesto definira kao ono koje zadovoljava šest različitih dimenzija - uz dobru plaću, to uključuje i sigurnost radnog mjesta, zaštitu zdravlja, primjereno radno vrijeme te mogućnost učenja i napredovanja, kao i ostvarivanja glasa radnika na radnom mjestu: "Nesigurnost radnog mjesta, koja uključuje ne samo oblik ugovora nego i (ne)mogućnost ostvarivanja prava koja radniku po zakonu pripadaju, važan je faktor pri odluci o odlasku u inozemstvo. Isto je i s mogućnošću učenja i napredovanja, čiju važnost mnogi naši poslodavci ne uspijevaju, ili ne žele, vidjeti. Zaštita zdravlja na radu je također iznimno važna što dodatno potencira trenutna ideja da bi radnici u Hrvatskoj trebali raditi jednako dugo kao i oni u razvijenim članicama EU, dok su pritom razine zaštite zdravlja, i posljedičnog trošenja organizma, bitno različite".

"Bez preokretanja trendova na svim ovim područjima neće biti ni porasta kvalitete radnih mjesta u Hrvatskoj, niti poboljšanja demografske situacije. Osim odlaska radnika iz Hrvatske, jednako je bitno i pitanje imaju li oni koji ostaju preduvjete za zasnivanje obitelji. Uz samu plaću, upravo sigurnost radnog mjesta i organizacija radnog vremena snažno utječu na životne odabire tog tipa", zaključuje Šeperić. Realnost života u Hrvatskoj - Imamo čitave 'zombi regije' MIhaljević smatra da bi razina od 1.000 eura vjerojatno mogla biti dovoljna da ljudi ostanu, ali i upozorava: "Mi ekonomski idemo u potpuno suprotnom smjeru, u još jeftiniji i nesigurniji rad. Industrija danas jednostavno ne može osigurati rast plaća jer je u pravilu niskoprofitablina, to su uglavnom kooperanti koji proizvode neki tehnološki nezahtjevan proizvod za multinacionalne korporacije. Turizam također uvelike ovisi o jeftinoj radnoj snazi. Iseljavanje je logična posljedica umjesto da radnici pristaju na male plaće i nerijetko iscrpljujuće radne uvjete. No u nekim sredinama ne radi se samo o malim plaćama već imate takvu ideološku klimu koja je postala nepodnošljiva i ljudi ne žele ostati ni za kakve novce. Tamo su uništeni svi elementi modernog života koji korespondira globalnim kulturnim trendovima. Mi danas ne samo da imamo puste gradove već stvaramo čitave zombi regije. To je realnost života u Hrvatskoj".