Nakon sage s profesorom Franjom Dragičevićem te jučerašnjim anonimnim solidariziranjem mnogih nastavnika na društvenim mrežama, dobili smo danas u redakciju svjedočanstvo jedne hrabre zagrebačke nastavnice engleskog jezika koja je odlučila izaći u javnost imenom i prezimenom.
Nastavnica se zove Mirna Teodorović i u svom je pismu ispričala što je sve doživjela dok je još bila "naivna" pripravnica u jednoj osnovnoj školi.
Svoju priču Teodorović započinje incidentom koji se dogodio u 7. razredu osnovne škole. Teodorović je tada po prvi put doživjela ne samo loše iskustvo s bahatim i nepristojnim učenikom, kojega je zamolila da napusti razred, već je i na vlastitoj koži osjetila koliko su nastavnici nemoćni u takvim situacijama i sav apsurd školske birokracije.
Njezino vrlo interesantno pismo donosimo vam u cijelosti:
Učenik joj psuje mater
"Pravilnik, kolegice, pravilnik!!! Jeste li pogledali je li sve učinjeno prema pravilniku??? Jeste li pogledali individualizirani plan učenika, jeste li roditeljima pročitali sve pravilnike i kućni red škole, jeste li unijeli bilješku u dnevnik, jeste li napomenuli u opisnoj ocjeni i vladanju???
Učenik 7. razreda je upravo s kapom na glavi i jedući sendvič psovao mater profesorici i oblizivao prste i lascivno namigivao i učenicama iz razreda i navedenoj profesorici. Kad je zamoljen kulturno da napusti učionicu i javi se u stručnu službu, sasuo je čitavu paljbu psovki, deranja i neprimjerenih komentara te zviznuo vratima učionice tako da je napuklo staklo na ulazu u kabinet.
Nakon što je napokon izašao iz učionice, i za sobom ostavio istraumatiziranu profesoricu, uzrujan razred i pet uplakanih učenica, još urla i nabija po hodniku. U roku nekoliko minuta u učionicu ulaze ravnateljica, pedagoginja i psihologinja. Psihologinja sjeda za katedru, a ravnateljica i pedagoginja izvode profesoricu van. Slijedi ranije opisani postupak", piše nastavnica koja je upravo ta profesorica.
Optužuju je da je nesposobna održati sat
"Eto, profesorica sam ja, a navedene su i tri vilinske kume. Tada u potpunom šoku, kao svježa pripravnica, osupnuto stojim na hodniku. Još sam ljubazno obavještena da 'se sad cijela škola morala angažirati jer sam ja nesposobna održati sat'.
U mojoj, tada još naivnoj, glavi samo su se redala pitanja. Pa što je ona (ubaci sočnu psovku) razlog za intervenciju stručne službe ili ravnatelja, ako ovo nije? Što sam trebala? Čekati da nekog zaista napadne? Da se prolije krv? Da razbije sve prozore? Zašto ostatak razreda tu tiraniju mora trpiti?
Zašto moraju stalno tugovati jer ne smiju u kino ili na izlet, jer njega nitko neće voditi, a ne smije ga se ostaviti jer bi se time kršila njegova prava i (citiram psihologinju) jako bi se loše osjećao? Kako se (ubaci sočnu psovku) svi mi osjećamo, ostatak razreda skupa s razrednicom? Zašto on 25 osoba drži kao taoce?", pita se Teodorović.
Neučinkovitost pedagoških mjera
"Ah eto, sada nakon svih ovih prosvjetnih godina znam. Zbog pravilnika! I programa! I pravilnika o pravilniku izrade programa! Zbog individualizacije! U ime širenja ljubavi i razumijevanja! Pedagoške mjere? Koje (ubaci manje sočnu psovku) pedagoške mjere? Koja od njih ima stvarnu težinu? Ma niti jedna! Sve do jedne su mrtvo slovo na papiru koje ima značaj otprilike kao oni reklamni katalozi koje nam ubacuju u poštanske sandučiće-samo hrpa papira, dobro dođu na proljeće za potpaliti roštilj.
A svi znamo i zašto je tako. Iz Ministarstva i Agencije samo šire ljubav i razumijevanje. Naravno, prema svima osim prema nastavnicima u učionicama, oni su nesposobni. Pamtim još stariju kolegicu pred mirovinu koja je u zbornici viknula 'On je tak grozan, sad će nam doći reći da ima ADSL!' naravno da je mislila na ADHD, ali toliko o smislu tih silnih dijagnoza, individualizacija, prilagodbi i programa. Ispada da je ključni dio svake nastave papirologija. Poruka moje priče je bila, valjda, da su svi papiri na vrijeme ispisani i iščitani, incident se ne bi dogodio. Ma baš. Bitno da nisu kršena nikakva prava. Obaveze nemamo, imamo ADSL."
Nužnost reforme pedagoških mjera
"I eto, nakon valjda dvadeset godina Škole za spašavanje golog života eto nama Škole za život, i tableta bez kamera koji stižu u sve škole. Spomenuti uopće da bi bilo čisto zgodno da prvo u sve škole stigne grijanje, kanalizacija, zidovi bez azbesta i stepeništa bez rupa bilo bi prestrašno i ne-progresivno.
Spomenuti da bi prvo valjda trebalo reformirati tu hrpu besmislenih pedagoških mjera i uvesti reda u izravni nastavni proces je vrlo ne-vizionarski. Da je puno manje važno na koji ćemo način uglazbiti i ušareniti nepravilne glagole ili algebarske razlomke, ako škola nije sigurno i ugodno mjesto za rad. Srećom, pravilnike donose progresivni vizionari."
Mama opalila šamar jednoj profesorici
"Da zaključimo, kada je jedna mama jednoj kolegici u uredu stručne službe opalila šamar, policija je konstatirala da nije nadležna i da uvijek ima mogućnost privatne tužbe. Pa je tako i naš kolega Franjo proglasio sebe nadležnim i konačno riješio disciplinske probleme. I konačno u medijima i javnosti pokrenuo prave teme o školstvu i obrazovanju", zaključuje nastavnica Teodorović.
