Prof.dr.sc. Davor Grgić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu redoviti je profesor na Zavodu za visoki napon i energetiku i član Hrvatskog nuklearnog društva. Pristao je za RTL.hr napisati ovaj Uvodnik, kaže, kao pokušaj da se bez previše eksplicitnih podataka progovori o jednom problemu koji traži rješenje i može biti efikasno riješen, ali čije se rješavanje iako je počelo stalno odlaže ili je predmet teorija zavjere ili diskusija koje nisu utemeljene na stvarnim činjenicama.
Proteklih godina pažnju hrvatske javnosti (a i šire) povremeno privlači problem skladištenja radioaktivnog otpada. U novije vrijeme uz njega se veže jedno ime, vojarna Čerkezovac na području općine Dvor. Povremeno, znači da skladište dospije u medije kad se nešto u vezi s njime promijeni pa onda to postane i predmet javnog interesa. Povremenosti jasno nema za one koji ovaj problem moraju riješiti ni za one koje ovo pitanje direktno muči, a to su građani općine Dvor koji žive u blizini planiranog skladišta. Dodao bi tu i one iz šireg okruženja koji to više ili manje opravdano doživljavaju kao veliki problem.
Što je skladište, što odlagalište?
Prvo bi trebali točno definirati što je objekt o kome govorimo. Punim imenom to bi bilo skladište nisko i srednje radioaktivnog otpada. Vrlo se često koristi i pojam odlagalište. Regulatorno gledano ta dva pojma nisu ista i nemaju samo značenje koje im dajemo u uobičajenom životu. Skladište znači privremenost. Materijal negdje skladištimo da bi mu kasnije pristupili bilo zato što ga trebamo bilo zato što on tamo ne može trajno ostati. Odlagalište je objekt gdje materijal odložimo bez želje ili potrebe da mu ponovno pristupimo.
U slučaju skladištenja nisko i srednje radioaktivnog otpada životni vijek objekta bi trebao biti desetak godina, obično ne više od 50 godina. Slično odlagalište bi se planiralo za 100 i više godina pri čemu bi prvo vrijeme bio predviđen institucionalni nadzor čija bi se frekvencija s vremenom smanjivala i obično se smatra da prestaje nakon 300 godina.
Oba objekta trebaju lokacijsku dozvolu i obično se od lokacije traže približno isti uvjeti, ali je njihovo ispunjavanje u slučaju odlagališta potrebno osigurati za duži niz godina. Uobičajeni zahtjevi su niža gustoća naseljenosti, seizmičke i geološke karakteristike terena, odsustvo poplava i podzemnih voda. Ono što je predviđeno kao sadržaj za skladištenje u našem slučaju je nisko i srednje radioaktivni otpad. Neki ga zovu i nuklearni otpad što opet ne odražava pravo stanje stvari.
Što je radioaktivni, a što nuklearni materijal?
Radioaktivni materijal je onaj koji je podložan radioaktivnom raspadu, s vremenom se mijenja i emitira alfa, beta i gama zračenje (ovisno o materijalu nekad sve a nekad samo neke vrste zračenja). Nuklearnim materijalom smatramo onaj koji ima neku ulogu u procesu fisije. Najčešće pojam vežemo za nuklearno gorivo (uran ili plutonij). Nekad kolokvijalno nuklearnim otpadom zovemo onaj radioaktivni otpad koji nastaje u nuklearnim elektranama.
Radioaktivni otpad kategoriziramo ovisno o njegovoj aktivnosti (nisko, srednje i visoko radioaktivni), vremenu raspada (kratko i dugoživući) i načinu spremanja/postupanja. Iako je istrošeno nuklearno gorivo visokoradioaktivni otpad uobičajeno ga je promatrati kao zasebnu kategoriju, istrošeno nuklearno gorivo. Visoko radioaktivni otpad je najčešće posljedica prerade istrošenog nuklearnog goriva. Nekad da bi radioaktivni materijal što bolje opisali koristimo i kombinaciju pa tako kažemo kratko živući nisko radioaktivni otpad (takvog bi jasno najradije imali, jer ima mali i kratkoročan utjecaj).
U Čerkezovcu neće biti istrošenog nuklearnog goriva
Vojni objekt Čerkezovac (Foto: Pixsell)
Skladište u Čerkezovcu treba pospremiti samo nisko i srednje radioaktivni otpad. Dakle, tamo neće biti niti visoko radioaktivnog otpada niti istrošenog nuklearnog goriva. Dio radioaktivnog otpada nastaje u RH (medicina, industrija, istraživački instituti) i obično ga zovemo institucionalni radioaktivni otpad. Svaka se zemlja mora pobrinuti za radioaktivni otpad koji nastaje na njenom teritoriju. Dio nisko i srednje radioaktivnog otpada (NSRAO) posljedica je rada nuklearne elektrane Krško a nastat će i konačnom razgradnjom nakon prestanka rada NE. Kako je RH vlasnica 50% NE Krško i preuzima 50% proizvedene električne energije, obavezna je u istom udjelu sudjelovati u zbrinjavanju sveg radioaktivnog otpada koji nastaje u elektrani i u razgradnji elektrane.
Postojanje skladišta/odlagališta radioaktivnog otpada nije, kako vidimo, samo posljedica postojanja i rada NE i sve zemlje EU imaju neki oblik takvog objekta. Na uspostavu skladišta Hrvatska se obvezala i u procesu pristupanja EU. Veličina objekta jasno ovisi o količini nastalog otpada i takav objekt je veći u zemljama koje imaju nuklearni program.
Sadašnja skladišta u centru Zagreba
U RH su priručna skladišta radioaktivnog materijala uspostavljena u nekim bolnicama i industrijskim postrojenjima. Dva uvjetno rečeno centralna skladišta postojala su na Institutu za medicinska istraživanja (IMI) i Institutu Ruđer Bošković (IRB). Oba su dovedena u prihvatljivo stanje i zatvorena. Nalaze se na području grada Zagreba i iako ne ugrožavaju svoju okolinu, tamo im nije mjesto.
Dakle, radioaktivni otpad već postoji u Hrvatskoj kao i - uvjetno rečeno - njegova skladišta. Njegova će se količina svakom idućom godinom povećavati. O kojoj količini govorimo? Trenutna količina u dva zatvorena skladišta, nakon kondiciranja, je nešto veća od 10 m3. Znači da će se i radioaktivni otpad koji nastaje ili će nastajati u RH mjeriti u kubnim metrima ili desecima kubnih metara.
Otpad iz Krškog - odlagalište nije stvar izbora
NE Krško (Foto: Pixsell)
Kakva je situacija s nuklearnom elektranom Krško? U normalnom pogonu svaki dan nastaje plinoviti, tekući i čvrsti radioaktivni otpad (neutronskom aktivacijom i u procesu fisije). Najveće količine plinovitog i tekućeg otpada sadrže kratkoživuće radioaktivne izotope. Uobičajeni postupak je skupiti takav otpad u tankove, pričekati da se aktivnost smanji radioaktivnim raspadom i ispustiti ih u struji zraka ili vode, ovisno o tome da li se radi o plinovitim ili tekućim ispustima. Takav ispust doprinosi radiološkom opterećenju okoliša samo neznatno i manji je od iznosa prirodno prisutnog radioaktivnog zračenja.
Manji dio preostalih tekućih ili dio čvrstih materijala se kondicira (isparava, komprimira, imobilizira) i čuva u metalnim bačvama u NSRAO skladištu elektrane. Kapacitet skladišta je bio i jest ograničen i iako je već više puta dodatnom preradom smanjivan volumen tog otpada i iako je bio povećan volumen objekta, najdalje do 2023. godine svaka zemlja (Slovenija i Hrvatska) treba preuzeti svoju polovinu otpada. Govorimo okvirno o volumenu od 1000 m3.
U dodatnih 20 godina rada (do 2043) nastat će još približno pola tog iznosa kao i dio materijala koji će preostati nakon razgradnje NE Krško nakon 2043 godine. Dakle RH mora uskoro imati skladište NSRAO i to nije stvar ni hira ni izbora.
Slovenija gradi podzemni silos ispod podzemnih voda
Što radi Slovenija po tom pitanju? Ona ima privremeni centralni objekt, skladište, u sklopu Instituta Jozef Stefan, u predgrađu Ljubljane. Objekt nije kompliciraniji ni zahtjevniji od recimo podzemne garaže. Slovenija je u završnoj fazi dobivanja lokacije za odlagalište NSRAO na lokaciji Vrbina u neposrednoj blizini NE Krško. Objekt je tipa podzemnog silosa ispod razine podzemnih voda. Primit će radioaktivni materijal iz sadašnjeg skladišta i njihovu polovinu NSRAO iz NEK. U vrijeme kad bi mi trebali imati skladište Slovenija bi već trebala imati odlagalište.
Ako je dominantna količina NSRAO za skladištenje proizvedena u Krškom, zašto to nismo zajedno riješili? Bilo je i takvih ideja i vjerojatno bi bile optimalne po kriteriju korištenja raspoloživih resursa, ali sad je već prilično sigurno da će svaka zemlja problem rješavati samostalno. Osim uobičajenih problema koji se javljaju kad dvije strane nešto trebaju zajedno napraviti, problem je bilo i pitanje našeg institucionalnog otpada koji ne bi mogao biti zbrinut na teritoriju Slovenije, a dugoročno je teško predvidjeti i kontrolirati iznos naknade slovenskoj lokalnoj zajednici. U takvoj situaciji je za RH ekonomičnije zbrinuti i institucionalni i dio otpada iz NEK na svom teritoriju.
Planirani objekt je zbog prednosti lokacije po svojim projektnim karakteristikama manje zahtjevan nego projektni silos (posljedično mu je i cijena manja), novci od naknade bi ostali našoj lokalnoj zajednici, a slično je i sa iznosom sredstava potrebnih za izgradnju takvog objekta (uglavnom bi difundirao u poduzeća iz RH koja bi sudjelovala u projektiranju i izgradnji).
O skladištu i odlagalištu govori se još od vremena prošle države
Prosvjed protiv skladišta u Čerkezovcu (Foto: Pixsell)
Što je s lokacijom takvog objekta u RH? O tome se razmišlja i govori još od vremena od kad datira nuklearni program u bivšoj državi i od kad je RH imala planove za gradnju NE na svom teritoriju. Nakon preliminarnih razmatranja i istraživanja u uži izbor (za uvrštavanje u Program prostornog uređenja RH su ušle četiri lokacije (Trgovska gora, Moslovačka gora, Psunj, Papuk).
Izbor je uglavnom bila niska naseljenost, meteorologija i hidrologija i seizmika i stabilnost geoloških formacija. 1997 godine dvije su lokacije odlukom Sabora (Papuk i Psunj) izbrisane s popisa. Dalje od toga se do unazad 10-tak godina nije išlo. 2007. godine osnovan je Fond za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva Nuklearne elektrane Krško. U njegovom djelokrugu bilo je i pronalaženje odgovarajuće lokacije i uspostavljanje NSRAO skladišta. Kad je zbog situacije s NE Krško bilo bitno brzo ponuditi neko rješenje izbor je pao na jednu lokaciju u području Trgovske gore, vojarnu Čerkezovac.
Kako se točno skladišti radioaktivni materijal?
Ta lokacija ispunjava sve pretpostavke koje je naslijedila od prije razmatrane šire lokacije na kojoj se nalazi, a postojeća infrastruktura i objekti (vojarna je proglašena neperspektivnim vojnim objektom) učinili su je primarnim kandidatom za skladište NSRAO. Krajem ožujka ove godine objekt je i formalno prešao pod nadzor Fonda i na njemu se planiraju inicijalni istražni radovi kako bi se detaljnije evaluirala pogodnost za izgradnju skladišta i ustanovili početni okolišni uvjeti. Postojeći objekti će se uz nužne dorade moći koristiti za skladištenje institucionalnog otpada dok će se za skladištenje NSRAO iz NEK morati izgraditi novi objekt na lokaciji dijela vojnog objekta.
Tehnički takvo skladište nije problem za izgraditi (zahtjevi su kao i za bilo koji drugi građevinski objekt s tim da bi veću pažnju trebalo posvetiti mogućnosti prodora vode i nadziranom drenažnom sustavu), moglo bi biti površinski i plitko ukopani objekt i utjecaj na okoliš je neznatan. Hrvatska raspolaže znanjem i mogućnostima za projektiranje i izgradnju takvog skladišta (dio specifičnih znanja može dobiti u sklopu inozemne suradnje).
Takvo skladište ništa ne ispušta u okoliš, a zračenje van zgrade je zanemarivo. Iako bi NSRAO iz NEK u skladište došao u nekom obliku spremnika (bačve) on nije u tekućem nego u čvrstom obliku. Otpad je imobiliziran (masa slična betonu iz koje radioaktivni materijal ne može migrirati ili biti otplavljen). Takav je materijal stavljen u nepropusnu bačvu, koja je predviđena za polaganje u betonski okvir koji će onda još biti unutar skladišnog objekta.
Vidljivo je da nije planirano nikakvo posebno postupanje s NASRAO koji bi došao iz nuklearne elektrane Krško nego samo njegovo spremanje u pripremljene građevinske elemente. Institucionalni otpad bi vjerojatno tražio (ovisno o formi i porijeklu) manje zahvate (recimo uklanjanje radioizotopnog izvora iz uređaja u kojem se originalno nalazio) prije spremanja u posebne spremnike koji bi ga izolirali od okoline. Taj dio objekta mora uključivati osim dijela za spremanje i dodatnu funkcionalnost manipuliranja s radioaktivnim materijalom.
Problem smo mi
Mogućnost prodora bilo radioaktivne kontaminacije bilo radioaktivnog zračenja iz ovakvog objekta je zanemariva i mogao bi se nalaziti bilo gdje. Većina postavljenih zahtjeva (niska naseljenost, stabilnost geoloških formacija, odsustvo podzemnih voda) zamišljena je na duge vremenske staze kad bi i ako bi nešto od materijala izašlo van da bi brzina migracije bila ograničena. Za vremenski rok za koji se planira skladište to je manje važno.
Dio uvjeta (seizmika i plavljenje) je zamišljen tako da ne ugrozi skladište i da njegovim oštećenjem ne prouzroči širenje radioaktivnosti u okoliš. Iako je skladište projektirano tako da zaštiti sadržaj od vanjskih djelovanja, a okolinu od bilo kakvog ispusta unutar skladišta, forma u kojoj se radioaktivni materijal nalazi nije osjetljiva na seizmička djelovanja ili vodu.
Pa gdje je onda problem? Kao i obično u nama samima i u tome kako mi doživljavamo problem. Prvo, kod lokalne zajednice postoji osjećaj da problem nismo stvorili oni (lokalno gledano) niti da im je dan izbor u njegovom rješavanju. Problem koji ima značaj, bilo direktno ili indirektno, na nivou cijele Hrvatske, moramo lokalno riješiti, to jest naći lokaciju za centralno skladište.
Drugo, nije nužno da sve znamo ili razumijemo. Ako nešto ne znamo ili nismo u stanju procijeniti rizik od neke akcije mogli bi pitati nekog tko zna ali tada se susrećemo s problemom povjerenja u svijetu u kojem se mnogo toga svodi na iskorištavanje bilo ljudi bilo situacije. Podsvjesno nam je jasno da je svaki otpad potencijalno štetan i da se za njegovu sanaciju treba izdvojiti novac, a neodgovarajuće spremanje za nekog može značiti zaradu, a za ostale štetu u okolišu.
Nisko i srednje radioaktivni otpad manji je problem od običnog otpada
Već sa smradom običnog odlagališta smeća imamo problem, a po svakoj logici ovo može biti samo gore (iako ne smrdi). Ponekad mi se čini da kod nas otpad može postojati i nije problem osim kad je na odlagalištu, kao da tek tada postaje problem. U stvarnosti smeće je problem i kad je distribuirano a ne samo kad je na gomili (posebno je to tako s potencijalno opasnim otpadom). Prošla su vremena kod smo otpad mogli odlagati na 'prirodan' način. Sadržaj onog što bacamo više nije prirodan a često je i opasan. Drugi je problem to što povećana koncentracija ljudi eliminira mogućnosti jednostavnog odlaganja onog što odbace. To je dio koji radioaktivni otpad dijeli sa odlaganjem bilo kojeg otpada.
Koliko god čudno bilo s NSRAO ima manje problema nego sa običnim otpadom. Osim što ga ima bitno manje, pod striktnim je nadzorom (od nastanka do odlaganja i za vrijeme odlaganja), način spremanja je propisan (nije stvar osobnog doživljaja ili improvizacije) i vrlo je jednostavno izmjeriti kontaminaciju ako postoji (jeftino je, ne trebaju vam vrhunski laboratoriji niti stručnjaci i rezultat je odmah vidljiv, recimo sve ono što bi htjeli imati s COVID-19 virusom a nemamo). Iako je moguće postići potrebne uvjete skladištenja i za manje i za veće količine radioaktivnog materijala centralno skladištenje radioaktivnog materijala je ekonomski opravdano i olakšava nadzor. Nadzor je potreban čak i kad je oblik u kojem je radioaktivni materijal spremljen takav da bi bez posljedica mogao biti bilo gdje. Za razliku od toga kako doživljavamo centralizirani deponij smeća ovdje centralno skladište znači manji a ne veći problem i veću a ne manju sigurnost.
Kad subjektivno postane objektivni problem
Ako je sve tako dobro zašto se onda lokalnoj zajednici plaća ako je takav objekt na njihovom teritoriju? U ovom slučaju to plaćanje nije za štetu u okolišu ni zato što oni 'opasno žive'. Mogli bi to opisati kao neki oblik naknade za korištenje prostora. Ili, recimo ako nešto i nije opasno a ja to doživljavam kao opasnost to moje subjektivno stanje postaje objektivni problem. Moguće da ja i znam da to nije opasno, ali netko drugi to doživljava kao opasnost pa neće na tom području kupiti zemlju niti proizvod koji je uzgojen na tom području. Ni jedan ni drugi osjećaj ne možete promijeniti na silu, potrebno je vrijeme i vlastito ili iskustvo drugih. Naknada lokalnoj zajednici može biti iskorištena da se negativne konotacije prvo priguše a onda iskoriste i za napredak lokalne zajednice. U slučaju Dvora takvi novci (u iznosu većem od godišnjeg proračuna općine) bi trebali biti više nego dobrodošli obzirom na stupanj razvijenosti i situaciju koja je bitno gora nego prije rata.
Mnogi se bune protiv planiranog skladišta, a da mu nisu ni blizu ili mu se nalaze u široj okolini, recimo u susjednoj BiH. Skladište će se locirati i graditi po međunarodnom prihvaćenim pravilima. Nalazi se na teritoriju RH i o njemu RH suvereno odlučuje. Skladište nema utjecaja na rubu objekta pa je prekogranični utjecaj zanemariv.
Jasno, svaka zemlja ima pravo postaviti pitanja i dobiti odgovore vezano za objekt takvog tipa. Hrvatska ima relevantna tijela na području radiološke i nuklearne sigurnosti, potpisnica je ESPO konvencije o prekograničnom utjecaju i pridržava se tamo navedenih odrednica. To a ne dezinformacije bi trebao biti okvir za rješavanje bilo kakvih prekograničnih pitanja. Postoji veći broj sličnih objekata u Europi i svijetu i nisu zabilježeni nikakvi štetni utjecaji.
Skladište NSRAO NE Krško nalazi se 50 m od rijeke Save. Udaljenost budućeg slovenskog odlagališta bit će približno 200 m od rijeke Save. Neposredno nizvodno je grad Brežice. Još dalje nizvodno je Zagreb. Oba bar dijelom koriste izvore pitke vode koji su povezani s rijekom Savom. Udaljenost objekta Čerkezovac do rijeke Une mjeri se u kilometrima zračne linije. U njemu neće biti spremljen nikakav tekući niti plinoviti radioaktivni materijal i ne postoji način na koji bi bio ugrožen okoliš.
Pokušajte razmisliti o navedenim stvarima kad idući put, a biti će to vjerojatno vrlo skoro, pitanje izgradnje skladišta za nisko i srednje radioaktivni otpad opet bude aktualno i kad svi budu o nečemu pričali, a da nisu sigurni koji su uzroci i koje posljedice akcija o kojima se izjašnjavaju.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
