Niti odobravam niti opravdavam bilo koji zločin i bilo kojeg počinitelja zločina. Bez obzira u ime koje nacije, rase, ideologije ili vjere ti zločini bili počinjeni. Podjednako bolesnim držim spaljivanja na lomačama, gušenja u plinskim komorama, masovna strijeljanja, ulijevanja akumulatorske kiseline u usta, ili svirepe egzekucije vatrenim i tupim oružjem. I baš zato što ne pravim razliku apsolutno neprimjerenim držim bilo kakav oblik relativiziranja, a kamoli slavljenja zločina. I apsolutno pohvalnom držim svaku društvenu osudu takvih pojava.
Osim u relativiziranju zločina podjednako ozbiljan problem vidim i u licemjernom odnosu prema zločinima i zločincima, a koji se najbolje oslikava u dvostrukim standardima prema istima. Nedavni slučaj s neprimjerenom izjavom Kreše Beljaka u vezi s Udbinim ubojstvima jedan je u nizu koji potvrđuje takvu praksu u hrvatskom društvu. Ne samo što osuda Beljakovih riječi nije sporna, nego je u demokratskom društvu i pravnoj državi i nužna.
Međutim, postupaju li oni koji su u ovoj situaciji bili najglasniji na jednak način prema svim zločinima i svim zločincima? Nažalost, ne. Baš naprotiv, njihova grmljavina osuda u ovom slučaju nije uspjela nadjačati gromoglasnu tišinu u nizu sličnih situacija, kada su to "propustili" učiniti. Većina njih ne samo što javno ne osuđuje već godinama i brani upotrebu službenog pozdrava zločinačkog ustaškog režima.
Nitko od njih nije javno osudio niti jednog gradonačelnika zbog nazivanja ulica po ustaškim dužnosnicima Mili Budaku, Juliju Makancu ili Vinku Nikoliću. Ne samo što nisu osudili nekoga tko ustaše naziva herojima, a sebe njihovim štovateljem i sljedbenikom, nego su takvu osobu upravo oni imenovali ministrom u vladi. Nisu osudili ni zamjenika predsjednika HDZ-a kada je na svom Facebook profilu, misleći na ustaše, napisao kako "njihova borba za svoj hrvatski narod živi u svima nama". Nisu osudili ni predsjednicu Hrvatske koja govoreći o Pavelićevim "fatalnim pogreškama" ne spomene desetke tisuća ubijenih Srba, Židova i Roma nego samo "razne zločine nad Hrvatima".
Lijevi i desni ekstremizam
Licemjerno je i kada predsjednik Hrvatskog sabora izjavi da Beljakova rečenica na Twitteru "ukazuje na porast lijevog ekstremizma u Hrvatskoj". Poznate su javne osude ovog HDZ-ovog viteza svih onih manifestacija desnog ekstremizma u posljednjih 30 godina poput rušenja spomenika žrtvama fašizma, marširanja grupa građana po hrvatskim gradovima u ustaškim uniformama, stadionskih skandiranja "ubij Srbina", prijetećih pisama hrvatskim intelektualcima potpisanima sa "Za dom spremni", znanstvenih skupova, tribina, knjiga i filmova koji relativiziraju ili negiraju zločine u ustaškim logorima Jasenovac, Jastrebarsko i Sisak.
Njegovi senzori za detektiranje ovakvih pojava desnog ekstremizma vjerojatno su mu omogućili da pjevanje partizanskih pjesama po stadionima, protestne šetnje u uniformama Ozne i JNA po gradovima, prijetnje smrću mladih komunista hrvatskim političarima i intelektualcima, brojne održane simpozije i objavljene knjige koji negiraju zločine nakon Bleiburga ili na Golom otoku, vitez vidi prije svih ostalih. Čak i prije nego što su se te pojave uopće dogodile.
Povodom oštrih kritika Beljakove izjave osjećam potrebu ukazati na još jedan aspekt licemjerja dijela hrvatske javnosti. Osuđujući postupke jugoslavenske sigurnosne službe (Udbe) sve one koji su postali njezinim žrtvama počelo se doživljavati nacionalnim herojima, borcima za Hrvatsku, domoljubima i sl. A u velikoj većini slučajeva radilo se o teroristima koji su svoje političke ciljeve pokušavali ostvariti oružanim akcijama, trovanjem vodovoda, podmetanjem požara, postavljanjem eksploziva na jadranskim plažama, ubijanjem civila ili otmicama aviona. I sve to uz veličanje NDH, Ante Pavelića, Maksa Luburića, Dide Kvaternika i ostalih ustaških prvaka.
Unatoč svemu navedenom i dalje smatram da terorističke akcije nisu smjele biti opravdanje za svirepa smaknuća koja je provodila Udba. Kao što ne podržavam slične postupke sigurnosnih službi demokratskih zemalja, npr. američkih ili britanskih, u istom tom periodu. Ili, još gore, činjenicu da prema osumnjičenim teroristima na sličan način djelatnici tih službi postupaju i danas.
Dvostruki standardi našeg društva
Društvo koje nema dvostruke standarde, u kojem se sva politički motivirana ubojstva tretiraju na jednak način, ne bi pokazivalo spremnost za suočavanjem samo s Udbinim ubojstvima. Demokratsko društvo u kojem se poštuju zakoni i institucije pravne države trebali su se odavno odrediti prema politički motiviranim ubojstvima koja su početkom 1990-ih počinjena u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj. To su prije svih trebali učiniti oni koji se nalaze na čelu tih institucija (čitaj: političari).
Tko je od onih koji se danas zgražaju nad Beljakovim riječima ikada pokrenuo javnu raspravu o srpskim civilima ubijanima samo zato što ih je netko smatrao političkim protivnicima? Ili o onim Srbima ubijenima samo zato što su bili Srbi, kao npr. mesar Mihajlo Zec (s obitelji) ili sindikalist Milan Krivokuća. Ili, ubojstvima "nepoćudnih" Hrvata Josipa Reihl-Kira, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića, Milana Levara, Zorana Udiljaka itd. Tko je od onih koji (s pravom) osuđuju komunističke zločine pokrenuo raspravu o pitanju: ako su komunisti odgovorni za politička ubojstva dok su bili na vlasti, tko je odgovoran za politička ubojstva nakon što su 1990. izgubili vlast?
Za razliku od mnogih političara koji se ne srame svojih revizionističkih stavova o hrvatskoj povijesti nego vrlo promišljeno karijeru i grade zahvaljujući tim stavovima, Krešo Beljak reagirao je nepromišljeno. I zbog te nepromišljenosti se odmah ispričao. Za razliku od onih prvih koji se ne ispričavaju jer, protivno svim povijesnim činjenicama, i dalje misle da su u pravu.
Krešu Beljaka ne poznajem privatno i nikada nisam bio glasač HSS-a. I premda se ne slažem sa svime što kaže, posebno ne i s načinom na koji nešto kaže, i dalje ga smatram jednim od najboljih političara u Hrvatskoj. Zato što je jedan od rijetkih koji drži do svog integriteta i za razliku od većine ne podilazi biračima niti izgovara fraze koje bi mu mogle donijeti korist. Pa ipak, njegov najveći doprinos hrvatskoj politici, i ujedno nešto po čemu se bitno razlikuje od većine hrvatskih političara jest to što iza njegova rada stoje konkretni rezultati.
Posao gradonačelnika Samobora, uspješnog grada čiji građani ne plaćaju prirez, u kojem nezaposlenost konstantno pada, a broj zaposlenih i stanovnika raste, u kojem poduzetništvo cvate, a građevinske se dozvole izdaju najbrže u državi obnaša već 11 godina. Beljakovi sugrađani možda ne podržavaju sve njegove stavove o prošlosti, ali ga treći put zaredom biraju za gradonačelnika jer podržavaju njegovu viziju budućnosti.
Znam da je teško očekivati od brojnih hrvatskih gradonačelnika da iskreno počnu obilježavati Dan antifašističke borbe, da na proslavama (kad se kamere ugase) ne zapjevaju neku ustašku budnicu, da "Za dom spremni" prestanu smatrati starim hrvatskim pozdravom, da ukinu ulice s imenima ustaških političara ili da se u predizbornim kampanjama prestanu boriti protiv Jugoslavije, ćirilice i komunjara.
I koliko god bih volio da se te promjene u njihovim glavama dogode što prije, još bih više volio da njihovi sugrađani što prije počnu živjeti kao građani Samobora.
