Političar je to koji većinu svojih kolega smatra barem manje sposobnima od sebe, ako ne i potpuno nesposobnima, te kojeg gotovo ništa ne može izbaciti iz takta, jer bilo kakvu vrstu kritike odbacuje kao nevrijednu svoje velike genijalnosti.
Dosad je u ovim recima većina vjerojatno prepoznala lik i djelo Radimira Čačića. A Čačić se uz blagoslov premijera Zorana Milanovića zaputio u Rusiju tražeći kupce za ono malo tvrtki u državnom vlasništvu koje je još moguće nekome utrapiti. Među njima je socijalno i politički najosjetljivija kutinska Petrokemija (na stolu su još Hrvatska poštanska banka i Plomin). Socijalno, jer je jedina žila kucavica kutinskog kraja od koje živi većina, a politički, jer su u prvom pokušaju privatizacije 1998. pokazali vrlo oštre zube i velikom pobunom prisilili sve da ih se ostavi na miru da upravljaju svojom profitabilnom tvrtkom.
Milanović pere ruke
Premda Milanović pere ruke od Petrokemije nudeći javnosti floskulu da Vlada još nije donijela odluku o prodaji Petrokemije, već se tjednima spekulira o prodaji upravo te tvrtke u većinskom državnom vlasništvu. Pritom nema nikakvog realnog objašnjenja zašto se to radi, koliko država kani uzeti novca od eventualne prodaje. O tome u što bi tako dobiven novac bio utrošen nema ni zbora, jer bi ga vrlo vjerojatno spiskali na tekuću potrošnju, kao što smo spiskali i većinu ostalog novca dobivenog raznim agresivnim privatizacijama, koje su se provodile bez strateškog cilja, u paničnim pokušajima krpanja uvijek velikih proračunskih rupa, te završavale masovnim egzodusom radnika na Zavod za zapošljavanje.
Treba li uopće napominjati da je vrlo malo tvrtki zahvaćenih privatizacijom uopće zadržalo svoje djelatnosti i nastavilo postojati nakon što su ih preuzeli privatni vlasnici. Činjenica je to koja govori jasno o nesposobnosti svih dosadašnjih vlada da odaberu kupca koji će pridonijeti razvoju domaćeg gospodarstva i unaprijediti ga.
Koliko je planski i zrelo donesena odluka o stavljanju na prodaju Petrokemije govori i način na koji se o tako važnoj temi počelo govoriti u javnosti, a da o tome pojma nema niti Uprava Petrokemije niti sindikat.
Nije sitnica, oko 10.000 ljudi živi od Petrokemije
Budući da Vlada očito ne razmišlja na takav način, vrijeme je da ovdje podsjetimo da od kutinskog diva plaće dobiva čak 2.300 zaposlenih, što znači da od te tvrtke direktno ili posredno živi oko 10.000 ljudi. Njihove plaće nisu goleme, u prosjeku imaju 5.200 kuna mjesečno. Ispod su državnog prosjeka, ali su redovne i sigurne. Nema bahaćenja niti golemog jaza između primanja radnika i direktora. Radnik može zaraditi do 6.000 kuna, dok njegov direktor dobije između 8.000 i 9.000 kuna. U 40 godina postojanja nije se dogodilo da radnicima nisu uplaćeni doprinosi te da državi nisu podmireni porezi.
Dobavljačima se plaća u zakonskim rokovima. Prihodi su im oko 3 milijarde kuna godišnje, a dobit premašuje 100 milijuna kuna. Nemaju problem s ulaskom na zajedničko tržište Europske unije jer su im još prije 12 godina ukinute zaštitne carine, pa su od tada na otvorenom tržištu. Proizvode 1,25 milijuna tona gnojiva i sve prodaju. Gotovo 70 posto te količine plasiraju na europsko i američko tržište. Iz proračuna, tvrde, ne uzimaju ništa, a na ime poreza i doprinosa vrate oko 250 milijuna kuna godišnje. Uvjereni su da bi danas, da 1998. nisu digli bunu protiv privatizacije, bili skladište za prepakiravanje tuđe robe s tristotinjak zaposlenih radnika.
Sve su ovo podaci koje je u velikom Intervjuu tjedna za Danas.hr nedavno iznio šef Nadzornog odbora Petrokemije sindikalac Željko Klaus. Budući da ga nitko nije demantirao niti njegovim podacima suprotstavio bilo kakve brojke ili projekcije koje bi govorile suprotno ili ukazivale na to da bi Petrokemija mogla zapošljavati više ljudi, izvoziti veće količine ili donositi više u državni proračun, još je uvijek nejasno odakle silna želja države da se riješi tvrtke koja joj ne zadaje nikakve probleme. Dapače.
Dobili bismo smiješne novce
"Petrokemija je velikim dijelom privatizirana, a da se prodaje dalje dobili bi se smiješni novci i dugoročno je to totalni promašaj zbog doprinosa, poreza i svega ostalog. Temeljni kapital nam je oko 900 milijuna kuna – 51 posto je 450 ili 500 milijuna kuna, a, naravno, to nitko neće u cjelini platiti", kaže Klaus, a protuargumente nismo imali priliku čuti. Niti jedna jedina brojka nije izišla iz usta Slavka Linića, Zorana Milanovića ili pregenijalnog Radimira Čačića.
Uz svjestan rizik da se zađe u teški populizam, treba se zapitati koliko bi građana, a da to apsolutno nije primorano, u ovom trenutku išlo prodavati imovinu koja im nije teret nego donosi i nezanemarivu dobit. Odgovor je malo ili nitko. To naprosto ne bi bilo mudro dok se tržišta ne oporave.
Ne bi prešli ni izborni prag
No, to Čačića ne brine. Uljuljkan u lažan dojam vlastite nepogrešivosti, razmahao se čovjek neviđeno. Kao da njegova stranka HNS iza sebe ima najmanje 50 posto podrške građana, a ne tričavih 3,9 posto, koliko im daju posljednja istraživanja javnog mnijenja. Je li to uopće uočio premijer Zoran Milanović i temeljem čega je dopustio Čačiću da vodi glavnu riječ u Vladi kad Čačića čak i birači njegove stranke vide tek kao šesti izbor lidera (draži od Čačića su im redom predsjednik, premijer, Lesar, Grubišić pa čak i Šprem).
Nadamo se da Čačić nije dobio toliki prostor samo zato jer se premijeru ne da baktati s teškim ekonomskim pitanjima. Nadamo se da drži konce u rukama jer Čačića nije lako kontrolirati niti obuzdavati, a posljedice njegovih poteza su dalekosežne. U protivnom nisu samo stanovnici Kutine oni koji trebaju strepiti.
specijal-201012070191004-Petrokemija
