Ovog tjedna napunit će se 10 godina od smrti Joea Strummera,
frontmena velikih The Clash redovno proglašavanog glasom
generacije, Che Guevarom s električnom gitarom i ultimativnim
rock buntovnikom. U svijetu pop kulture stvaranje mitova o samome
sebi jednako je važno, nerijetko i važnije od samog pisanja
pjesama, zbog čega se itekako potrebno sjetiti glazbenika koji je
zaista bio sve ono što su pisali o njemu, bilo to dobro ili
loše.
Strummer, sin britanskog diplomata koji je rođenjem namijenjenu
poziciju u društvu odbacio čim je svladao osnovne akorde na
gitari, punku je podario socijalnu svijest, a onima s društvenog
dna glavnu ulogu u pjesmama. Nitko prije The Clash nije tako
direktno i neuvijeno pjevao o beznađu života u londonskom
predgrađu i nezaposlenosti koja je milijunima mladih oduzimala
svaku šansu i prije 18. rođendana. U takvoj situaciji, Britanija
je sasvim očekivano postala „plodno tlo“ za neonacističke i
rasističke organizacije, a glavni junak naše priče sa svojim je
bendom stao na prednju liniju obrane, prvo spajajući punk s
reggaeom, a potom i predvodeći velike „Rock Against Racism“
koncerte. Koliko su traga na tadašnje klince ostavili takvi
nastupi najbolje svjedoči izjava ljevičarskog kantautora i
aktivista Billyja Bragga: „Zbog čega nije bilo opasnosti da ću
ikad postati jedan od onih koje su ispred moje škole vrbovali
neonacisti? Jednostavno, gledao sam The Clash kada mi je bilo
17!“.
Bezbrojni izvođači u posljednja su tri desetljeća isticali kako
su odnos s publikom naučili upravo od Joea i njegovog benda –
klince bez ulaznice na stražnji su ulaz ubacivali na vlastite
koncerte i dopuštali im da prespavaju na podu njihovih hotelskih
soba. Danas, u vrijeme kada je intervjuirati neku svjetsku
rock-zvijezdu duže od 15 minuta ravno znanstvenoj fantastici,
činjenica da je Strummer na vlastiti nastup na njujorškom Shea
stadionu stigao podzemnom zaista djeluje kao scenarij iz nekog
neuvjerljivog holivudskog filma. Njegova životna priča imala je
upravo takav, filmski nastavak i završetak kojeg, usprkos
preuranjenoj smrti, možemo proglasiti sretnim. Godinama je
pokušavao prihvatiti ulogu koju dugo nije želio, onu gurua i
glasnogovornika generacije, a kada se konačno pomirio s tim, The
Clash se raspao, a mladi se okrenuli bedastoćama poput Duran
Duran. Sve više tonuo je u zaborav i gubio vrijeme glumeći u
nezavisnim filmovima i snimajući pjesme koje su zanimale samo
najvjernije, sada već sredovječne obožavatelje. Krajem
devedesetih, međutim, okuplja novi bend nazvan Mescaleros i snima
briljantne albume „Rock Art and X-Ray Style“ i „Global a Go-Go“
kojima konačno vraća nekadašnje pozicije.
Na posljednjem koncertu kojeg je održao, organiziranom za pomoć
vatrogascima u štrajku, nakon 20 godina na pozornici mu se, bez
ikakvog prethodnog dogovora, pridružio nekadašnji partner iz The
Clasha Mick Jones i ispisao najljepše posljednje poglavlje priče
o Joeu Strummeru. Desetak dana kasnije, preminuo je od urođene
srčane mane, nakon čega su o njemu pisali ne samo glazbeni, već i
brojni politički komentatori, a priopćenje povodom njegove smrti
objavio je čak i gradonačelnik Londona. Većina tih nekrologa
isticala je jednu jedinu činjenicu – „Joe Strummer i The Clash su
mi promijenili život“.
Na kraju 2012., skoro čitavu planetu razara ekonomska kriza,
prosvjedi na ulicama postali su gotovo svakodnevna pojava i sve
to neodoljivo podsjeća na Britaniju 1976. godine. Prestar sam da
bih vjerovao kako bilo tko može popraviti svijet, no ljudi poput
Strummera sada su nam potrebniji nego ikad. Ako ništa drugo, da
bi nas u najtežim trenucima uvjerili da ti sav novac ovog svijeta
ne može kupiti čist obraz i spasili od ispraznih parola poput
onih kojima nas iz svojih luksuznih vila redovno bombardiraju
likovi poput Bono Voxa.
