Marcin Żarnecki, 38-godišnjak iz gradića Nowy Targ na jugu Poljske, biciklom je stigao u Hrvatsku na Jadransko more. Ništa neobično, rekli bi znajući za avanturiste koji biciklima prelaze čitave kontinente. No, Marcinova priča umnogome je drugačija. On je prešao 700 kilometara od svoga zavičaja do Hrvatske ne bi li vidio Jadransko more prije nego što posve izgubi vid.
Marcin boluje od retinopatije, progresivne bolesti vida koja se najčešće javlja kod prerano rođene djece. Slabovidan je od rođenja i dioptrija mu je -28 zbog čega nazire tek obrise svijeta oko sebe. No, to ga ne sprečava da se bavi slikanjem, a nije ga spriječilo niti da se otisne u avanturu koja je nezamisliva čak i mnogim ljudima dobrog vida. Ovaj hrabri Poljak usto je i ulični slikar te svirač gajdi, a u Poljsku se mora vratiti do konca mjeseca jer ima zakazan koncert.
Zavolio Hrvatsku preko YouTubea
Hrvatsku je zavolio preko snimki na YouTubeu pa otud i želja da vidi našu zemlju dok još koliko-toliko može vidjeti. Da bi vidio toplo more uz hrvatsku obalu gdje je zadnji puta bio kao dječak, ali mu je to sjećanje izbljedjelo, naumio je doći biciklom do Novog Vinodolskog ili Karlobaga, izračunavši da mu je udaljenost do tih mjesta najmanja. No, prava želja mu je bila da vidi Plitvička jezera, Split i Dubrovnik.
Kada je kretao na put nije ni slutio da bi mu se želja mogla ostvariti. Jer, u Poljskoj prima tek neveliku invalidninu, nedovoljnu da si priušti putovanje vlakom ili autobusom, kamoli da ode do Splita ili skupog Dubrovnika.
Slučajan susret kod Glavnog kolodvora
Igrom sudbine, u Zagrebu ga je, kod Glavnog kolodovra, spazio njegov zemljak Lukasz, koji u glavnom gradu Hrvatske ima rodbinu. Lukasz je uočio poljsku zastavu na Marcinovom biciklu pa mu prišao da ga upita treba li kakvu pomoć. Tada je od njega čuo nevjerojatnu priču.
Lukasz, njegova šogorica Anamarija Tomašković i njezin suprug smjesta su mu odlučili pomoći. Platili su mu smještaj u hostelu, odveli ga na izlet u oklicu Zagreba i objavili priču o njemu na Facebooku.
A, čim se priča zakotrljala na društvenoj mreži, javili su se mnogi dobri ljudi spremni Marcinu ostvariti želje o kojima je tek sanjao krećući na put. Tako će na koncu posjetiti Plitvička jezera (gdje samo ulaznica košta gotovo onoliko koliko je Marcin imao u džepu kada je stigao u Zagreb), ali i Split te Kvarner. Ni sam nije slutio da bi njegovo putovanje u nepoznato moglo završiti kao u bajci.
"Hrabrost je moja snaga"
"Odlučio se doći u Hrvatsku zbog prirodnih ljepota, ali i zbog balkanske kulture i tradicionalne glazbe koja ga osobito zanima. I mene je začudilo da se usudi na takav put, a on mi je objasnio da mu je moto "Hrabrost je moja snaga" i da bez hrabrosti ne bi mogao funkcionirati", prenio je Lukasz Marcinove riječi novinarima Novog lista.
Zbog slabovidnosti i radi sigurnosti odlučio je voziti sporednim cestama. Time je njegovo putovanje do Hrvatske trajalo znatno duže, ali je mogao više uživati u pejzažima. Kada bi došao do nekog putokaza, vadio je dalekozor i gledao kroz njega kako bi razaznavao natpise. Viđene pejzaže, kaže, pamti kako bi ih na povratku u Poljsku mogao naslikati.
Na dvotjednom putovanju do Hrvatske jeo je uglavnom peciva štedeći ono malo novca s kojim je krenuo na put. Nije navikao na pomoć neznanih ljudi pa je tim više iznenađen gostoljubivošću ljudi s kojima se susreo i koji su mu, čuvši njegovu priču, odlučili pomoći. Novinarima Novog lista rekao je da nakon Hrvatske želi još otići u Gruziju.
Putuje, slika, svira gajde...
Usprkos slabovidnosti, Marcin nevjerojatno lijepo slika. Svojim je domaćinima začas nacrtao kemijskom olovkom na papiru imanje na Plešivici kamo su ga odveli na ručak.
Osvajao je i nagrade, a najradije spominje drugo mjesto na jednom festivalu uličnih slikara u Münchenu prije dvadesetak godina. Usto, Marcin svira gajde i često nastupa na turističkim manifestacijama u svome zavičaju. Na YouTubeu smo ga "pronašli" u videospotu poljskog repera Lukasyna. Pojavljuje se na početku svirajući gajde i pjevajući neki tradicionalni poljski napjev.
