Goran Marić je odlučio u trenucima podnošenja ostavke na mjesto ministra državne imovine sam sebe predstaviti - kao heroja. Sigurno je sam odlučio da će objaviti ostavku nakon potpisivanja još jednog ugovora koji je on smatrao dobrim rješenjem za državnu imovinu, u Novom Vinodolskom, izvan ikakvog protokola Banskih dvora i bez dogovora s premijerom Plenkovićem.
Ni u jednoj jedinoj rečenici nije dao naslutiti da se u bilo kojem trenutku propitivao, da smatra da je išta na njegovu putu političara ikada otišlo u krivo. On i njegova obitelj, bili su, kaže Marić, "meta" - i u njegovu slučaju neimenovanih sila zla - te je još poručio "svima koji mu od života žele napraviti kaos" da "nisu uspjeli".
Ne samo da ne prihvaća nijedan jedini medijski nalaz o čudnim poslovima njegove bivše tvrtke i ekspresnom rastu imovine, njegove i njegovih članova obitelji, niti smatra da je neprimjereno da je na natječajima njegova ministarstva dobro prolazila tvrtka njegova bivšeg poslovnog suradnika, od kojeg je i on sam povoljno kupovao nekretnine.
Ministar Butković koji je sjedio do Marića u trenucima kada je podnosio ostavku, kaže kako nije znao da će ovaj to napraviti
Goranu Mariću, baš kao i Lovri Kuščeviću, ništa od toga nije sporno, samo mu je sporan način na koji je to izašlo u javnost. On, dakle, smatra da mu je to sve netko "izvadio", dapače, neodređeno to adresira prema onima koje je on svojim ministarskim potezima navodno osujetio da se bogate na državnoj imovini ili nekakvim drugim nekretninskim mešetarenjima.
Goran Marić je, dapače, spominjao da je svakodnevno trpio pritiske, od trenutka kad je postao ministar, manje ili više, još prije desetak dana u šiframa se obraćao onima koji ga - navodno - pritišću i poručivao "da im to neće proći". Sada pak kaže da podnosi ostavku jer nije u stanju trpjeti "neviđeni udar na intergritet obitelji".
Oni koji su mu istraživali grijehe očito su pobijedili
U trenutku Marićeve ostavke zapravo ostajemo s porukom da su oni koji su mu krenuli istraživati sve njegove grijehe, od vrtića nadalje, u znak osvete zbog toga jer im nije htio omogućiti nešto s državnom imovinom - pobijedili. No, bi li pobijedili da mu nisu imali što naći? Goran Marić je bio jedan od ministara za kojeg se od prvog trenutka znalo da nije Plenkovićev izbor. Ušao je u saziv Vlade kroz ušicu igle: bio je to onaj dan kada se odvijalo dramatično formiranje prve vlade Andreja Plenkovića, kada se pažljivo nastojalo nahraniti sve frakcije HDZ-a, umiriti bivši Karamarkov krug, starosjedioce HDZ-a, ali i pokazati neka nova plenkovićevska rješenja.
Govorio se da je bio u igri za mjesto ministra gospodarstva, ali je Plenković u posljednji trenutak uspio ubaciti svoju prijateljicu i blisku suradnicu - koja za dio hadezeovaca nije bila dovoljno hadezeovka - Martinu Dalić, a Marića se spominjalo kao mogućeg ministra prometa. No, u posljednji trenutak je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uspjela ipak ugurati Olega Butkovića za ministra prometa, ali i sugerirati da se za Marića mora naći "neko drugo rješenje". Gorana Marića je podržavao i Most, pa se spekuliralo da je Marić ubačen s Pantovčaka i uz pomoć Mosta kao svojevrsna protuteža Martini Dalić, njezinom "bankarskom lobiju".
Marić je u vrijeme svog rada u Saboru, posebno u Odboru za financije, stekao reputaciju HDZ-ovca koji se usuđuje kontrirati vrhu stranke, ali i neupitnim centrima moći, posebno HNB-u u vrijeme dok ga je vodio guverner Željko Rohatinski. Primjerice, još 2011. grmio je da je HNB izdao nacionalni interes jer pogoduje stranim bankama nauštrb hrvatskog gospodarstva. No, on sve do ministarske pozicije nikada nije bio dovoljno visoko da se posebno propituje što je stekao i kako je stekao. Kakvim se vrijednostima on osobno rukovodi, kada je već tako - doista povremeno hrabro - propitivao druge.
Danas, kada se nakon svih medijskih istraga zna za cijelu kolekciju sumnjivih situacija u stjecanju bogatstva u obitelji Marić, zapravo zvuči nevjerojatno da se on s takvim teškim utegom uopće upustio u ovu dramatičnu epizodu, pokušaj da bude ministar državne imovine i da uvodi reda u toj džungli svakovrsnih mutnih mešetara koji na državnoj imovini opstaju još od devedesetih.
Goran Marić je, naravno, u pravu kada kaže da je bio izvrgnut pritiscima, vjerojatno i ucjenama i pokušajima da "odigra" za određene timove. Pozicija ministra državne imovine u državi koja već 29 godina izvodi sve moguće eksperimente s tom istom državnom imovinom, osmišljava agencije i urede za upravljanje tom imovinom, ali nikako ne uspijeva studiozno riješiti taj problem, jest pozicija koja neizostavno donosi takve pritiske.
Je li se Marić pokušao suprotstaviti mešetarima ili samo 'zaigrati' s njima?
Ali Goran Marić je morao prvo sam sebe preispitati može li se on uopće upuštati u tako nešto s obzirom na svoju imovinsku karticu. No, što ako je on mislio da će moći igrati igru? Biti faktor u toj mreži trgovanja utjecajem i donošenjem odluka za ove ili one? Pa je nakon dvije i pol godine spoznao da se radi o nepobjedivim igračima, onima koji su umreženi mnogo dublje i jače od njega.
Ako Goran Marić doista vjeruje i ima dokaze za svoju posvemašnju nevinost, onda on hrvatskoj javnosti duguje podastrijeti podatke tko ga je ucjenjivao, čime i kako. I prijaviti DORH-u. Ako sve ostaje na još jednom prozivanju neimenovanih "sila zla" i svjedočimo naprosto još jednom bijegu u sigurnost Sabora - na račun poreznih obveznika - onda nam ostaje samo poruka da je Goran Marić, ministar državne imovine, pokušao igrati s jednima protiv drugih. Da nije bio ni vitez niti heroj, kako nam se želi prikazati u trenucima svoje ostavke, nego je bio dio igara koje će nam ostati zauvijek skrivene.
Goran Marić će nakon ostavke aktivirati saborski mandat
Goran Marić govori istinu kada govori o "teškom resoru". Hvali se s 2600 ugovora koje je potpisao, ugovora u kojima je nesumnjivo dio ugovora u kojima je uspio dio zapuštene državne imovine izvući na tržište ili barem prenamijeniti u nešto suvislo. Valja mu vjerovati i kada kaže da je milijune kuna uprihodio državnom proračunu jer je uspio riješiti neke neracionalne slučajeve posvemašnje neiskorištenosti državne imovine.
Ako se sada ukine ministarstvo državne imovine, cijeli taj kompleks još uvijek nefunkcionalne državne imovine, samo se ponovno spušta na razinu agencija i ureda, u "podrum" Vlade, tamo gdje se hektari zemljišta i cijele zgrade, lako ponovno gube i zagube, na radost mnogih mešetara i poduzetnika koji već desetljećima izvlače milijunsku korist. Naravno, uz pomoć svojih veza u najvišoj politici.
Da je Marić doista htio ostaviti neki trag "herojstva", unatoč svim čudima koja su mu nađena u medijskoj rekonstrukciji njegove imovinske kartice, mogao je biti mnogo jasniji i određeniji. Ako je ta njegova neodređenost rezultat čistog ljudskog straha, onda ova ostavka ne može biti samo još jedan odlazak ministra, onda je to znak da je raspolaganje državnom imovinom u Hrvatskoj spušteno na razinu mafijaškog podzemlja. Marić je malo provirio u to podzemlje, pokušao "igrati", pa je bezglavo pobjegao. Naravno, u sigurnost Sabora.
