Čak i kada bi se po strani stavilo poraznu činjenicu da će osiguranje predsjednika biti pojačano zbog prijetnje ekstremne skupine desnih emigranata, da je bomba postavljena pred hrvatsko veleposlanstvo u ponedjeljak tek opomena, slika koju Hrvatska pruža vanjskom promatraču prilično je porazna.
Zemlja je to u kojoj je potpredsjednik parlamenta Vladimir Šeks suočen s ozbiljnim optužbama da je ranih devedesetih u ratnom Osijeku propustio kazniti zločine za koje je, navodno, znao. To mu na dušu stavlja ugledna svjetska organizacija Amnesty International, u čijem se izvješću ističe kako je "dobro dokumentirano da je tijekom rata on bio na položaju političkog zapovjednika kao načelnik kriznog stožera u istočnoj Slavoniji i da su njegovi podređeni nekažnjeno počinili zločine". Šeks se brani kako se protiv njega istrage ne vode "ne stoga što je pod zaštitom visoke funkcije, nego zato što nema nikakvih osnova i dokaza da se ona pokrene". Institucije pravne države, kao i do sada, drže se po strani.
I predsjednik Sabora Luka Bebić ima, u najmanju ruku, zanimljive opservacije kada su u pitanju ratna (ne)djela. Sklon je, kaže, vjerovati da su optužbe na račun Šeksa zapravo političke prirode koje plasiraju "kojekakvi" sa strane. "Hrvatski domoljubi i branitelji nisu nigdje prelazili granicu, pa nisu ništa ni napravili u tom smislu", kaže Bebić, što je samo još jedna varijacija poznate teze da u obrambenom ratu nije moglo biti zločina unatoč činjenici da brojne pravomoćne presude govore upravo suprotno.
Ni kada se prijeđe u sadašnjost, ni s druge strane Markova trga, slika nije puno bolja. Premijerka Jadranka Kosor, koja, istini za volju, uživa podršku europskih krugova, krenula je u odlučan obračun sa slobodom medija. To radi suptilnije od mađarskih kolega, pa za sada ne izaziva nikakvu pozornost na međunarodnoj sceni. Bitku s javnim medijima već je dobila, barem s najutjecajnijim, HTV-om. U izbornu godinu ulazi oslobođena od svih političkih emisija u kojima se moglo čuti njoj nesklone tonove. Nema više Latinice, Otvorenog, Poslovnog kluba, a s urednicima Dnevnika i Nedjeljom u dva već će se obračunati reagiranjima i priopćenjima u kojima ih proziva lašcima i traži njihovo kažnjavanje. S privatnim medijima ne ide tako lako, ali naći će se i za njih lijeka. Za one koji neće pristajati na sitne dilove kako kult premijerke ne bi bio narušen, spremne su nove odredbe Kaznenog zakona, prema kojima se za klevetu može odležati i do godine dana u zatvoru. Tako bi se brojni novinari na odsluženju kazne za klevetanje političkih veličina mogli pridružiti već zatvorenim političarima i gospodarstvenicima koje se nekada smatralo "stupovima društva".
Tu dolazimo do sljedećeg dijela suvremenog portreta Hrvatske, a to je činjenica da su zatvori, istražni zatvori i sudnice puni osoba koje su osumnjičene ili osuđene za toliko bezobrazne krađe da je to naprosto šokantno. Prvi među njima je, dakako, bivši premijer Ivo Sanader, čija je supruga ovih dana austrijske medije još počastila i žalopojkom o tome kako se u Hrvatskoj živi u strahu te kako se nju progoni. No, da je u toj situaciji samo Sanader još bi se nekako mogla prodati priča kako se uvijek može dogoditi da netko zastrani. No, s obzirom na brojnost i bivše položaje vojske onih kojima prijeti višegodišnji boravak u Remetincu, jasno je da je truo sustav, a ne samo njegovi pojedini dijelovi.
Dodamo li tom mozaiku još i šefa oporbe, koji je najpoznatiji po tome da zakašnjelo reagira ili uopće ne reagira na veliku većinu društveno relevantnih pitanja, pa zapravo malo toga znamo o čovjeku koji želi preuzeti vlast u državi, kolektivna društvena depresija je zagarantirana.
E pa, kada se sve to uzme u obzir, jedino što se još može je poželjeti sretan put predsjedniku države i puno, puno sreće u uvjeravanju ekipe u Europi da nije sve u Hrvatskoj baš tako strašno kako se čini na prvi, drugi, treći … ili 'ko zna koji pogled.
