931 potres pogodio je Baniju u posljednih 70 dana. Baniju, koja je ionako u ruševinama, Baniju gdje se obnova još i ne nazire, a ako je suditi po iskustvu Zagreba još dugo i neće. Baniju koja je i prije svih tih potresa ponegdje izgledala kao ruševina bez perspektive.
Pa nije onda ni čudo da je Baniju u tih 70 dana napustilo, tj. trajno iselilo skoro 3000 osoba. Najviše iz Petrinje, njih 1400. Posebno očito je to postalo ovaj tjedan kad su se đaci vratili u školu. Više od stotinu stolaca ostalo je prazno.
Karlo je otišao u Njemačku i više ne sjedi u 7.b. Neće se vratiti u Osnovnu školu Mate Lovraka u kojoj je nakon potresa ostalo 19 praznih stolaca.
''Neki od njih su imali zelenu naljepnicu, otišli su u obiteljske kuće u okolicu Zagreba, Bjelovara, Kutine. Dio njih će se vratiti što me izuzetno veseli, a dio je zauvijek otišao u Njemačku'', rekla je ravnateljica Osnovne škole Mate Lovraka u Petrinji Ankica Krnjajić Magdić.
I tako najmanje 147 đaka. Umjesto na Banovini čitaju, zbrajaju i oduzimaju u inozemstvu, i po cijeloj Hrvatskoj. Nika i Roko Petrinju su zamijenili Stradunom. Otjerao ih je strah, a u Dubrovniku ih je primila rodbina.
''Dobila sam poziv od svekrve da dođem ovdje i nisam to mogla
odbiti s obzirom na takvu situaciju. Drugo jutro smo odlučili
ipak krenuti na put. Ogromna je razlika, djeca idu normalno u
školu ovdje ne trese, i to je najvažnije", rekla je
Veronika Medić.
Godinama su ovdje ljetovali, a sada žive. I vjerovali ili ne,
nije im ljepše u Dubrovniku. Dom je ipak dom.
''Ljepše mi je bilo u Petrinji. Svi mi nedostaju'', rekao je Roko Radošević.
''Tata mi nedostaje, baka, moja susjeda Mika i ujak Ivan i Željko'', kazala je Nika Radošević.
Na Banovini je jako oštećeno 10 škola. Najviše učenika otišlo je iz tri osnovne u Petrinji. Njih 74.
''Zasada ta brojka nije toliko velika kada se gleda kontekst ukupnog broja, ali nadamo se da će se zaustaviti jer je svaki učenik bitan'', kazao je Darjan Vlaho, pročelnik Odjela za prosvjetu, kulturu i sport Sisačko-moslavačke županije.
''Jako je teško gledati sve te sudbine. U 1. mjesecu smo obilazili naše učenike koji su živjeli po svinjcima, ono što nas posebno osnažuje je taj ljudski duh'', rekla je ravnateljica Magdić.
Prazne su školske, ali i crkvene klupe. Koliko župljana nedostaje, dobro zna velečasni Josip.
''U razgovoru s vjernicima i ljudima, svi su još u strahu'',
rekao je vlč. Josip Samaržija iz Župe Sv.
Lovre.
Egzodus traje već godinama. Prije rata, u Petrinji je živjelo 35
tisuća ljudi, danas ih je prema nekim procjenama 17 000, odnosno
upola manje.
Ne, nije dobro. Od 29. prosinca do danas Petrinja se tresla
više od 900 puta. Izlaz iz grada koji je od Zagreba udaljen svega
50 minuta vožnje, brojni su potražili i prije potresa. Obitelji
su odlazile, a kuće su ostajale prazne i na prodaju.
Prema službenim brojkama kofere je spakiralo 1388 Petrinjaca i
1136 Sisčana. Glinu je napustilo 177 ljudi, a iz ostalih
mjesta otišlo je stotinjak ljudi. Banovina je siromašnija za
2860 ljudi. Noću centar grada ima doslovno tri
stanovnika.
''U centru malo ljudi živi, živimo ja i još dvojica ovdje u centru, znači tri stanovnikaima u samoj užoj jezgri. Naravno, centrom prolaze automobili, policija tu čuva i to je to'', kazao je vlč. Samaržija.
Osim velečasnog Josipa, u gradu ostaje još jedan župnik i petrinjski Indijanac, zovu ga dobri duh. Mali grad velikog srca čeka da se barem neki njegovi stanovnici vrate.
''Namjeravamo se vratiti krajem školske godine, očekuje me posao, tako da imamo neku, ajmo reći da imamo neku dobru podlogu što se posla tiče. Ako bude treslo, vratit ćemo se mi nazad'', rekla je Veronika Medić.
