Prava lavina priznanja o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju pokrenuta je diljem Hrvatske, ali i cijele regije. Sve je krenulo sa srbijanskom glumicom Milenom Radulović koja je u javnost iznijela kako je, kad je imala 17 godina, silovao poznati profesor glume Miroslav Mika Aleksić i kako to nije bilo jednom.
Njezina je ispovijest potaknula brojne žene da se odvaže i progovore o seksualnom zlostavljanju čije su bile žrtve i kojem su svjedočile. Na Facebooku je oformljena grupa "Nisam tražila" koja sadrži mnogobrojne mučne ispovijesti zlostavljanih žena, ali i muškaraca. U prvom redu se tu radi o zlostavljanjima i uznemiravanjima u svijetu glume i modelinga, no javile su se i mnoge druge žene koje rade javne poslove. Ekipa Dubrovačkog dnevnika pitala je Dubrovkinje koje se bave javnim poslovima jesu li ikada svjedočile seksualnom uznemiravanju te jesu li i same bile žrtve.
Režiseri s kojima ne želi više raditi
„Nisam imala nekih izrazito neugodnih iskustava, no ipak postoje režiseri s kojima nikada više neću raditi. To su bili više nekakvi pokušaji udvaranja, različita upucavanja i nekakve 'povuci-potegni' situacije, ali dalje od toga nije išlo,“ izjavila je glumica Glorija Šoletić koja dodaje kako je i pod takvim okolnostima jako teško odraditi posao kako treba jer se glumici teško opustiti.
Brojne pritužbe žena stižu na račune različitih glumačkih akademija diljem regije. Šoletić je završila glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Pragu i tvrdi kako je takvo što na njihovoj akademiji bilo nemoguće.
„Uopće nije bilo moguće da profesor dotakne studenticu i da se takve stvari dogode, automatski bi izgubio posao. Odnos između profesora i studenata je iznimno profesionalan, postoji distanca, međusobno se oslovljavaju s 'vi'. Ogromna je razlika između ovdašnjih akademija i akademija u srednjoeuropskim zemljama,“ kazala je Šoletić koja daje apsolutnu potporu kolegicama koje su imale drugačija iskustva. Naglašava kako je od izuzetne važnosti oduprijeti se, izgovoriti to 'ne', ma kakve to posljedice nosilo sa sobom i progovoriti o tome, jer svaka šutnja počiniteljima 'daje krila' da nastave sa zlostavljanjem i dalje.
„Međutim, nije to samo gluma, takve stvari se događaju ženama u brojnim branšama. I kada se dogode u nekoj drugoj profesiji, tiče me se. Jer sam žena i jer mi je to odvratno i jer mi se gadi,“ izjavila je Šoletić.
Dva ili tri sporna slučaja
I njena kolegica iz ansambla Kazališta Marina Držića Mirej Stanić tvrdi kako nije imala nekih posebno neugodnijih iskustava, kako na Akademiji u Zagrebu koju je završila, tako ni tijekom svog glumačkog rada.
„Imala sam možda dva ili tri sporna slučaja, ali ništa osobito naprasito. Ponuda je bilo i bit će ih, ali ne mogu reći da sam pretrpjela neke ozbiljnije situacije. A kada me pitate za ljude kojima sam okružena, toga ima, možda u svijetu glume do toga dolazi jer nema toliko ženskih uloga, no nisam to osjetila na svojoj koži. Mada smatram kako takvih situacija ima u svim branšama, a najgore je kad se dogodi u obitelji jer je žrtva tada u svojevrsnom 'kavezu' i možete biti u situaciji da ovisite o toj osobi zlostavljaču i ne možete van,“ izjavila je Stanić koja naglašava kako podržava svoje kolegice koje su imale drugačija iskustva od nje u cilju borbe protiv seksualnog zlostavljanja od strane predstavnika različitih centara moći.
O temi zlostavljanja govori i predstava "Posljedice" u kojoj nastupa i sama Stanić, a koja je bila nominirana za nagradu Hrvatskog glumišta u kategoriji Najbolje sporedne ženske uloge.
„Sjetim se razgovora sa zlostavljanim ženama koje sam radila u tom trenutku, prikupljali smo i iznosili podatke i kad to sve krenete čitati imate osjećaj na kraju svega da ste i sami prošli zlostavljanje. Jer morate sve to odraditi u sebi i kroz sebe, kako biste mogli biti vjerodostojni pred publikom. Uostalom, 'Posljedice' pokazuju i kako muškarac može biti žrtva zlostavljanja što je također važno naglasiti,“ kazala je Stanić dodavši kako glumački posao ne treba podcjenjivati i kako može iscrpiti, i emotivno, i fizički.
Problem im je kad je žena vođa benda
Pjevačica Ines Tričković kaže kako se u svojih 20 godina karijere susretala sa šovinizmom i sumnjivim ponudama, bilo da je riječ o kolegama ili muškim osobama koje su vezane uz njen posao, a imaju funkciju menadžera, agenata i sl.
„Mislim da je to bilo neizbježno u vremenu u kojem živimo jer je to jednostavno takva tradicija društva koje je takvo stotinama, pa i tisućama godina. Posebno mi se prije 15-ak godina znalo događati da poneki stariji muškarac na poziciji moći pokušava iskoristiti tu svoju poziciju na neprikladan način. Nikada nisam bila napadnuta ni silovana, možda je u pitanju sreća ili je to jednostavno zato što nisam prihvaćala sumnjive prijedloge, ali propozicija je kroz godine bilo puno, posebno kad sam bila mlađa i 'lakši plijen',“ izjavila je Tričković.
Kroz godine posla je, čini se, razvila poseban 'radar' za sumnjive situacije i namjere pa ih je zaobilazila. „Žena u umjetničkom poslu mora biti duplo čvršća i beskompromisno tvrdoglava i jaka, nego u nekom, uvjetno rečeno, uobičajenijem poslu. Onda ti loši likovi vrlo brzo shvate da s vama nema zezancije. Tu sam uvijek bila dosta bezobrazna i odrješito jaka, a uzor sam, srećom, imala i u obitelji jer je već moja baka bila poslovna žena i šefica,“ kaže Tričković.
Još kao djevojka od 25 godina je shvatila kako je najbolji način za oduprijeti se takvim situacijama i bilo kakvim predrasudama koje se vezuju uz njen posao biti vođa benda i sama dogovarati nastupe, turneje, projekte. Tričković zbog svoje karijere živi na relaciji Kina-New York-Dubrovnik, a razlike u sredinama su, očekivano, itekako zamjetne.
„Uspjeti kao umjetnik je teško za oba spola, ali je ženama teže zbog predrasuda i tradicije potlačenosti. Iskustva izvan granica Lijepe naše za mene su većinom bila lakša, pogotovo s muškim kolegama. U New Yorku i Hong Kongu sam se uvijek osjećala ravnopravno i uvaženo, što nažalost nije uvijek bio slučaj u našim krajevima gdje neki muškarci još uvijek imaju problem s time da je žena šef benda, da ona njega plaća, da dogovara, odlučuje, da je menadžer i vodi cijelu priču. To su velike razlike koje bole. Nije lako kad te kolega kojeg znaš godinama i s kojim godinama sviraš gleda kao na bankomat jer smatra da je on ipak veća faca, veći jazzer i veći umjetnik jer je muškarac,“ kazala je Tričković. Bilo kakvu nejednakost, šovinizam ili seksualno uznemiravanje i zlostavljanje najstrože osuđuje. No, izgovara i jednu istinu s kojom se u svom poslu susreće, a svjesna je da se možda neće svidjeti svima.
„Istina je i to da je puno žena kroz povijest pristalo na 'nevidljive transakcije', a tiče se one 'tijelo za posao ili slavu', i time su podržale tu izopačenu tradiciju maltretiranja. Za to sam da se krivce proziva i da im se sudi, ali sam i za osvješćivanje žena o tome kako nemaju što raditi u stanu menadžera, profesora, redatelja ili kompozitora u 2 ujutro. Muškarac koji joj takvo što predloži jednostavno nije normalan,“ otvoreno je upozorila Tričković.
Ponižavali ju šef i jedan političar
Dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević nije umjetnica, ali je dokaz kako se seksualno uznemiravanje ne događa samo u umjetničkim krugovima nego, čini se, u svim branšama u kojima su muškarci u poziciji moći. Prva negativna iskustva doživjela je na samom početku odvjetničke karijere kad je uznemiravao jedan od njenih šefova
„Negdje na samim počecima moje karijere jedan od mojih šefova je volio zaviriti u čašicu. Iako je na poslu bio vrlo pristojan, ako bismo se našli u okruženju kakve poslovne večere, znao bi, onako ohrabren čašicom više, biti vrlo direktan u izražavanju svoje naklonosti meni. S naglaskom na seksualnu naklonost. Onako mlada i prestrašena, samohrana majka, jedino što mi je padalo na pamet je da se poput zeca u srazu sa zmijom 'pravim mrtva'. Glumila sam da ne razumijem što mi on to 'pokušava reći' i toliko sam bila uspješna u tome da sam čula kako priča o meni da sam 'super, ali da sa mnom nešto nije u redu' ili da sam 'ili lezbijka, ili mi fali čip u glavi za one stvari',“ kaže Knežević.
S još jednom neugodnom situacijom se susrela kad se počela baviti politikom kad je, kako kaže, jedan od njenih šefova pokušao uključiti u priču oko primanja mita, zbog čega je napustila sastanak i završila suradnju.
„Kada su ga drugi kolege i prijatelji pitali što se dogodilo, kako to da sam ja otišla, zašto mi više ne surađujemo, on bi se nasmijao i rekao – znate, Viktorija je imala neka očekivanja od mene koje ja kao obiteljski čovjek nisam mogao ispuniti. Dakle, on me brutalno okrutno i bolesno optužio za nešto o čemu je moglo biti govora samo u njegovoj mašti,“ kazala je Knežević dodavši kako to nažalost nisu jedina dva slučaja s kojima se susrela, a u kojima je bila ponižena kao žena.
Susrela se sa šovinizmom
U Facebook grupi "Nisam tražila" u kojoj članice iznose svoja iskustva sa seksualnim uznemiravanjem i zlostavljanjem javljaju se i novinarke, u prvom redu one koje rade na televizijama. Glavna urednica Dubrovačke televizije Marija Njavro kaže kako takvo što nije doživjela, ali kako se znala susretati s neumjesnim komentarima.
„S neprimjerenim komentarima i šovinizmom sam se susretala. Međutim, nikad ne obraćam pažnju na to što se govori nego u krajnjoj liniji tko mi govori. S kolegama ili nadređenim osobama nikada nisam imala probleme takve vrste, a neprimjereni komentari su dolazili iz okoline,“ kaže Njavro upozorivši kako je važno osvijestiti probleme te vrste i o nasilju te uznemiravanju otvoreno progovarati.
No, bez obzira na to što radeći posao novinarke nije imala problema sa seksualnim nasiljem ili uznemiravanjem, svjesna je kako se takve situacije događaju i u toj branši te tvrdi kako bi istog trenutka reagirala ako bi bila svjedokinja kako se to događa njenoj kolegici.
„Jedan od primjera seksualnog uznemiravanja u medijima sjajno predočava biografski film 'Bombshell' snimljen prije dvije godine po istinitom događaju. Naime, zasnovan je na pričama žena, medijskih djelatnica Fox Newsa, koje su razotkrile izvršnog direktora Rogera Ailesa upravo zbog seksualnog uznemiravanja i maltretiranja,“ izjavila je. Na pitanje o tome smatra li kako bi joj profesionalni put bio lakši da je muškarac, Njavro kaže kako stvari ne treba gledati iz crno-bijele perspektive. Upozorava kako nije ni svim muškarcima poslovni put bio lak samo zato što su muškarci i poručuje – ne treba generalizirati.
