Nikada se u povijesti Hrvatske nije angažirao tako velik broj policajaca, vojnika, ronilaca i svih mogućih službi u potrazi za nestalom osobom, odnosno, nažalost, za tijelom nestale osobe, kao što je to u slučaju nestanka Antonije Bilić.
arti-201107010814006
Razlog je što je obitelj uspjela potaknuti velik interes medija, ne lažimo si, izborna je godina, ali bukom stotina policijskih vozila, čamaca, praćakanjem ronilaca, lavežom pasa tragača i zujanjem vojnih bespilotnih letjelica prvenstveno se pokušava zabašuriti činjenica da je Antoniju Bilić i sve nas iznevjerio čitav sustav. Čitav represivni državni sustav ne ispunjava svoju temeljnu zadaću - ne brine se da su građani sigurni. Hrvatska nema registar seksualnih prijestupnika, ne nadzire i nema evidenciju osuđenika ili ljudi za kojima su raspisane međunarodne potjernice ako oni slučajno imaju i hrvatsku putovnicu, a to je slučaj u upravo nevjerojatnom broju slučajeva.
U nekim drugim državama policija nasilnicima, pedofilima i silovateljima daje jasno do znanja da je u blizini i da ih drži na oku, kako se oni ne bi osjećali sigurnima i ponovili svoja zlodjela. A silovatelji i ubojice dobivaju visoke dugogodišnje kazne. U Hrvatskoj jok. U Hrvatskoj policija te ovlasti nema. Nama su najveći neprijatelji javne sigurnosti valjda ovi što ih uhvate sa džointom u džepu.
arti-201106280181006 arti-201106290031006
Slučaj Antonije Bilić, kako god završio, ne smije zato ostati vrisak u noći koji nam je zaledio krv u žilama, već poziv na uzbunu i traženje da država napokon profunkcionira.
A kad smo već kod toga, zatražimo da funkcionira i u svim ostalim područjima, poput zdravstva, socijale, jednakosti pred zakonom, u pravima radnika... Da funkcionira za još ponekog osim za uvozničke, trgovačke, građevinske i ine lobije.
arti-201107010018006
Paun
Jeee! Hrvatska je zatvorila sva pregovaračka poglavlja s Europskom unijom. Ako to nije prigoda da na svoj rođendan i drugu godišnjicu na vlasti na rever stavite pauna i glumite uvrijeđenost što vas novinari ne pitaju kako ste uspjeli postići taj nevjerojatni uspjeh, nego vas prvo gnjave oko datuma izbora, onda ne znam što jest.
Kolosalni uspjeh Jadranka Kosor je više manje uspjela sabiti u dvije prilično nesretne usporedbe. Prvo je put prema EU usporedila s gradnjom autocesta, djelatnošću okaljanom silnim korupcijskim aferama, a zatim je kazala da Hrvatska ulazi u EU kao i Grčka. Iako je premijerka željela kazati da Hrvatska ulazi sama, nes(p)retan je to odabir zemlje za usporedbu, s obzirom na to da ta ista Grčka, članstvu u EU i eurozoni unatoč, sada gori i urušava se plaćajući ceh za nekontrolirano zaduživanje.
arti-201106300629006
Mislite da je to daleko od nas? Ekonomski analitičar Velimir Šonje u Intervjuu tjedna Danas.hr-a kaže: "Možemo se samo nadati da Grčka neće potonuti još dublje i potaknuti paniku među investitorima. Ako se to dogodi, onda i za nas slijedi trenutak istine..." Dok taj trenutak istine ne dođe, ministrica Martina Dalić je najavila novi kredit, da otplatimo rate nekih starih. Sitnica, pola milijarde do milijarde eura, ovisi koliki bude interes.
arti-201106300062006
Dobro utrošen novac
Ima nas 146.848 manje nego prije 10 godina! Ne, čekaj, nema, ima nas isto kao i prije, samo je metodologija po kojoj je proveden Popis stanovništva drugačija u odnosu na onu od prije 10 godina. Puno smo doznali za 180 milijuna kuna, to se zove dobro utrošen novac. Popis stanovništva ipak je iznjedrio jednu zanimljivu činjenicu. Na popisu birača ima oko pola milijuna birača previše! Je li do izbora ostalo dovoljno vremena da se provjere i srede i birački popisi, ili bi tih pola milijuna glasova moglo nekomu usfaliti?
arti-201106290024006 arti-201106300331006
Spomenici
Za to vrijeme, četvrti naš grad po veličini bavi se spomenicima. Prvi je spomenik crvenom fići koji je završio pod gusjenicama tenka JNA 27. lipnja 1991. Zgažena su još dva auta prije fiće, jedan citroën i jedan jugić, njih nije kamera zabilježila, no meni, klincu koji se upravo u tom trenutku vraćao iz videoteke preko baš tog raskršća ostala su u strašno živoj uspomeni. Za Osječane je taj dan bio početak rata, kratko i jasno. Dan užasa, nakon kojeg su uslijedili još mnogi, puno gori, dan koji je svakako zaslužio obilježje. A fićo je bio simbol otpora i prkosa, autić ostavljen kao prepreka 36 tona teškom tenku, baš poput golobradih mladića u trapericama i adidaskama na nogama, s kalašnjikovima s nekoliko metaka i tek pokojom maskirnom oznakom. Osječki su branitelji zaslužili da se sjetimo da rat u Osijeku nisu bili samo slučajevi Garaža i Selotejp.
Ali fićo koji gazi tenk jeftina je doskočica, to je intervencija u prostoru koja ništa ne govori. Taj je dan zaslužio spomen koji će izazvati više od eventualnog osmijeha, a posebno više od, bojim se, podsmijeha...
Spomenik je postavljen bez javnog natječaja, a da nitko nije pitao bilo koju struku za mišljenje, no to je u Osijeku postalo pravilo. Branitelji već imaju jedan spomenik, niz visokih zahrđalih metalnih stupova koji ne predstavljaju ništa osim prepreke vatrogasnim kolima. Nedaleko odatle, na središnjem gradskom trgu bivši je osječki gradonačelnik Anto Đapić dao podići spomenik velikanu po kojemu trg nosi ime, a nadimci "Reper" i "Čudovište iz močvare" koje su Osječani dali prikazi sirotog Ante Starčevića dovoljno govore o Đapićevu odabiru.
Starčević je pritom uzurpirao mjesto najomiljenijoj osječkoj skulpturi, "Grupi građana" na kojoj se kao dijete igrao i po kojoj se pentrao i skakao valjda svaki Osječanin stariji od osam godina. Oni mlađi još nisu imali prilike jer ga je gradska vlast uklonila radi restauracije, a zatim ga "zaboravila" vratiti, valjda zato što je i on ostatak onih mrskih im mračnih vremena u kojima su skulpture služile i da oplemenjuju prostor. Pritisak građana ipak je vratio "Grupu građana" tamo gdje i spada - među građane.
