"Nitko to ne očekuje. Očekuješ da ti život ide onako kako ga sam isplaniraš", potresne su to riječi korisnice Pučke kuhinje na Svetom Duhu u Zagrebu.
Puno toga su ljudi koji tamo idu po koricu kruha i topli obrok negdje, nekako, kroz život izgubili. Neki poslove, neki djecu, drugi zdravlje, mnogi čak i nadu. Ljudska bića mogu pristati na gubitak mnogih stvari, osim jedne - vlastitog dostojanstva.
Mi im to nećemo oduzeti. Zato njihovu priču slušamo bez da im vidimo lica.
"Trebalo mi je mjesec dana da se odlučim i da dođem u Pučku kuhinju. Kad sam prvi put došla, dobila sam hranu. Tu hranu sam pojela, ali je nisam mogla zadržati u sebi. Povratila sam tu hranu. Još uvijek mi to u podsvijesti smeta što tu dolazim. Ne dolazim s mirom. ", govori nam jedna gospođa.
"Mi imamo šestero djece. Ja sam bila prije korone u jednoj firmi koja je nakon korone propala. Nitko ne želi zaposliti osobu, koja ima šestero djece", tužna je priča jedne majke.
"Ja svaki puta mislim, evo, prestat ćemo dolazit …", govori.
Ali vrijeme prolazi, a iz začaranog kruga teško se izlazi. "Ja sam naučila ovako, za bolje ne znam.OFF: Većina njih nekoć je imala posao", iskrena je druga naša sugovornica.
Razloga je mnogo, koliko i ljudi koji stoje u redu, mirno čekajući svoj obrok: "Morala sam ostaviti posao da bih njegovala bolesno dijete. Imala sam prihode i kad je dijete preminulo, onda sam izgubila sve, a nisam više sposobna ići raditi."
Mnogima je samoća ipak teža od siromaštva. "Nemam nikoga. Mama umrla, baka, tata, svi su pomrli. Ja sam ostao sam", otkriva nam svoju samoću jedan muškarac.
Drugi isto kaže: "Ne, ne mogu biti oženjen. U Uvjetima u kojima sam živio, dio prolaza, bez kupatila i WC-a. Možete misliti kako netko može ženu dopeljat…"
Ne traže puno, a život im ne daje ni to malo. Postali su umjetnici kako zavarati samoga sebe. "Ne treba mi ništa-ništa".
Jedino što mnoge od njih drži je vjera. Vjera u bolje sutra pa i jedna od njih puna: "Bit će lijep Božić, vjerujte mi na riječ!"
