Onog trenutka kad vaše dijete prekorači prag vlastitog doma, izloženo je. Žoharima. Možeš nogom zgnječiti jednog, a tamo negdje u nekom mračnom kutku se već rađa ili, bolje rečeno, stvara kolonija novih. Možemo se nadati i moliti da naša djeca ne nalete na njih, ali su u principu neizbježni, kao i neke druge pojave u životu. Kao kiša.
Međutim, kad vani pada kiša, nećemo je pokušati zaustaviti iz sasvim jednostavnog razloga jer je to nemoguće. Možemo je pokušati izbjeći neizlaženjem iz kuće, naprimjer. Ali ne možemo vječno ostati u kući. Kad-tad moramo izaći. I naša djeca, također. Naša djeca kišu ne mogu izbjeći, pa ćemo im stoga dati kišobran. Ne, naša djeca ih ne mogu izbjeći. Ali bi možda mogla znati obraniti se. Možda bi naša djeca mogla znati. A ne znaju. Jer ih mi učimo tome neznanju, na to neznanje ih privikavamo, treniramo ih od njihovog prvog dana.
Reći 'ne'
Zašto naša djeca ne znaju zaštititi sama sebe? Zato što im kišobrane za ovu kišu otimamo mi. Oduzeli smo im kišobran svaki put kad smo ih ponizili. Udarcem, uvredom, prekidom komunikacije. Još uvijek većina nas misli da je udariti dijete dobra, stara, provjerena odgojna mjera. Koliko će nam još trebati dok shvatimo da to nije odgajanje nego ponižavanje?
Svaki put kad smo djetetu zabranili reći 'ne', bili smo suradnici onih koji će sutra to naše dijete iskoristiti, poniziti, uništiti mu psihu. Reći 'ne' roditelju, to je ravno svetogrđu. Mi smo vrhovni autoriteti i učimo ih da se ni drugim autoritetima ne smiju suprotstaviti. Ma zamisli, dijete se usudilo imati svoj stav? E, neće moći. Naravno, ima sretne djece kojoj je dopušteno imati svoju osobnost, ali takva su u manjini.
Dresirane ih puštamo u svijet
Pa ih tako dresirane puštamo u svijet, a ona, naučena na poslušnost, sutra ne znaju reći 'ne' ni mantijašima, ni učiteljima, ni susjedima, ni rodbini.
Nema te diskriminacije na svijetu koja je tako legalna kao diskriminacija djece. Nikome se tako sustavno ne oduzimaju ljudska prava kao djeci. Ona će biti kažnjena skoro pa svaki put kad pokažu da su osobe. Zato što neće jesti kad mi to hoćemo. Zato što neće jesti što mi hoćemo. Zato što se neće obući onako kako mi hoćemo. Bit će kažnjena za loše ocjene. Za laganje, iako rastu u kulturi laži. Za psovanje, iako psovati nauče od svojih vrhovnih autoriteta. Za tučnjavu u školi, iako smo ih kući naučili da je sasvim ispravno udariti nekoga čije ti se ponašanje u određenom trenutku nije svidjelo.
Termin koji se u pristojnim kućama ne spominje
A seksualno zlostavljanje? Pa to je termin koji se u pristojnim kućama nikad ne spominje. Ne pada nam na pamet djetetu objasniti tako jednostavnu činjenicu kao što je ta da ga nitko ne smije i nema pravo dirati. Kao što to ni nama nitko nije na vrijeme objasnio. Nekako smo krivo shvatili cijelu stvar, pa mislimo da djecu više traumatizira spominjanje seksualnog zlostavljanja nego ono samo. Pokušavamo svoju djecu zaštititi šutnjom o stvarima.
Neugodno nam je pričati o tome. A neće ih o tome učiti ni u školi. U školi će učiti kako je lijep ovaj svijet, ovdje potok, ondje cvijet. Naučit će tekst nacionalne himne, naučit će uredno ustajati kad učitelj uđe u razred i kako se naprimjer razmnožavaju amebe, ali neće naučiti ništa o autoritetima koji to nisu. Kako je to ustvari jedna divna suradnja između države i roditelja. Prešutni dogovor, cijela jedna zavjera. Vjerojatno ćemo sutra dopustiti i to da se u škole, umjesto zdravog seksualnog odgoja, uvede odgoj koji će ih dodatno učiniti potpuno nespremnima na svijet. Pa će ih netko učiti o tome kako je masturbacija grešan čin zbog kojeg će gorjeti u paklu i kako je homoseksualnost teška boleština. Tome će ih učiti oni koji na svojim savjestima imaju mnoge uništene dječje duše. Nitko im neće reći da im se ono 'nešto strašno' u životu najčešće događa od strane svetih autoriteta.
Naravno, naše roditeljske taštine neće nikad dopustiti da se naša uloga u cijeloj priči dovede u pitanje. Mi smo tako ispravni. Mi ne udaramo nego odgajamo. Mi ne ponižavamo nego odgojno kažnjavamo. Mi se nećemo nikad zapitati koliko je naša šutnja pomogla onima koji su nam seksualno zlostavljali i iskoristili djecu.
Jer to su tabu-teme. Jer to su preteške teme. Jer uvijek je prerano upozoriti djecu na to. Jer to se ne događa nama ni kod nas nego... tamo negdje. Kad otkrijemo da je 'tamo negdje' u stvari bilo cijelo vrijeme u crkvi ili u školi preko puta, uglavnom bude prekasno.
Tko im je oteo kišobrane?
Kišu se ne može zaustaviti, ali možemo se od nje zaštititi kišobranom. Nećemo se praviti da kiša ne postoji. Nećemo šutjeti o njoj. Ili možda ipak hoćemo? Nema veze ako nam djeca i pokisnu, mirni smo. Nitko od nas se neće usuditi postaviti ono jedno tako teško pitanje. Mi se sasvim sigurno nećemo nikad zapitati tko je našoj djeci ustvari oteo kišobrane.
