No umjesto toga, T. M. je već mjesecima u kući, pije jake lijekove, puno spava, gleda televiziju, pomalo ponavlja školstvo gradivo i propušta nastavu. Na početku školske godine, 15. rujna, primljena je u Županijsku bolnicu u Čakovcu zbog "anksioznog poremećaja", kako piše na psihijatrijskom nalazu. Dva dana ranije je postala izrazito preplašena, slabo je spavala, bila je tjeskobna i nervozna, plakala je, gotovo nije jela, imala je noćne more i tražila da mama bude stalno uz nju. Primljena je u bolnicu u Čakovcu kad joj se psihičko stanje pogoršalo, a nakon tri dana je prebačena u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Kukuljevićevoj u Zagrebu. Na psihijatrijski odjel u Kukuljevićevoj došla je na nosilima, plačući i zazivajući majku te žaleći se na zlostavljanje školskih vršnjaka, stoji u bolničkom otpusnom pismu.
T. M. učenica je Osnovne škole Hodošan u Međimurskoj županiji. Jedina je Romkinja u razredu sa 16 učenika. Njena obitelj se iz romskog naselja Pribislavca preselila prije dvije i pol godine u malo mjesto Hodošan. Njen otac V. M. kaže da su otišli iz Pribislavca jer im je tamo bilo kao u rezervatu, a i htjeli su neko bolje i mirnije mjesto za život. U Hodošanu imaju lijepu kuću, gdje smo u sobi T. M., ružičasto i ljubičasto obojenih zidova s apliciranim cvjetovima i napisima 'Love' i 'Girl', u prosincu razgovarali s njezinom obitelji.
Ravnatelj 'ne može hodati za djecom s batinom niti utjecati na roditeljski odgoj'
Otac kaže da je u školi u Hodošanu imala probleme otkako su se doselili u njenom šestom razredu. Sjedila je sama u zadnjoj klupi, djeca su je nazivala 'ciganicom', govorili su joj da smrdi i da je glupa, nisu se htjeli družiti s njom, pa ni uzeti loptu iz njezinih ruku na tjelesnom i često je dolazila kući plačući, prepričava nam.
Unatoč tome u školi je bila dobra, pohađala je nastavu po prilagođenom programu i prošla šesti i sedmi razred s vrlo dobrim. Otac kaže da je barem tridesetak puta bio u školi upozoravati na ponašanje učenika, ali mu je ravnatelj odgovarao da "ne može hodati za djecom s batinom niti utjecati na roditeljski odgoj". U lipnju 2012. je na roditeljskom sastanku otac djevojčice molio roditelje da utječu na svoju djecu, ali se ništa nije promijenilo. Išao je tražiti pomoć i u Centar za socijalnu skrb u Prelogu, kaže, upozoravajući da će morati kćer maknuti iz škole jer takvo okruženje loše utječe na njeno psihičko zdravlje, ali su mu tamo samo rekli da će morati platiti kaznu ako je ne bude slao u školu. Na početku ove školske godine T. M. se slomila i na preporuku liječnika od tada ne pohađa nastavu. "Izgubila je budućnost", rekao nam je tada otac.
U telefonskom razgovoru njezina nam je razrednica Željka Tot rekla da su "djeca k'o djeca", ali da nikada nije čula da su je đaci vrijeđali. T. M. je opisala kao savjesno, emotivno i povučeno dijete koje se jako trudi u školi. Nikakvih problema nije imala s njom. Navela je i da se ne druži s drugom djecom. Otkako je prestala ići u školu, nitko je, kaže nam otac, nije nazvao da pita kako je, ni učenici ni razrednica, a razrednica nam je to potvrdila pravdajući se da se ni roditelji nisu javili kako bi opravdali izostanak.
Ravnatelj Ivan Barić rekao nam je pak da je to "mala, mirna i uzorna škola" i da se nema na što žaliti na T. M., ali da optužbe njezinog oca nisu točne. Potvrdio je da je otac dolazio u školu, ali samo "dva, tri puta", a ne više desetaka puta kao što tvrdi. "Ništa od onog što on navodi nismo primijetili, ali ne možemo točno znati što se događalo. Mi znamo dosta o romskoj populaciji i oni često žensku djecu znaju povući iz škole pri kraju osnovnog školovanja i rano ih udaju", kaže ravnatelj Barić.
No otac upravo insistira na nastavku školovanja svoje kćeri i namjerava je premjestiti u drugu školu – OŠ Donji Kraljevec. "Doktori su rekli da je sada bolje i da se može vratiti na nastavu, ali ne želim da ni dana više ide u staru školu. Nadam se da će drugdje uspjeti završiti osmi razred kako bi upisala srednju", rekao nam je u ponedjeljak, 21. siječnja.
Inspekcija Ministarstva nije kontaktirala obitelj
U međuvremenu je u školi u Hodošanu bila inspekcija Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koja je utvrdila da ni radnici škole ni učenici nisu povrijedili Etički kodeks ponašanja prema učenici te da roditelji, koji su optuživali školu za diskriminaciju, ni u jednom iskazu nisu naveli gdje ili na koji način, a kamoli tko učenicu diskriminira, kako stoji u dopisu koji su nam poslali iz MZOS-a.
No otac T. M. kaže da ih nitko ni iz Ministarstva ni iz škole nije kontaktirao svih ovih mjeseci, iz čega se može zaključiti da inspekcija Ministarstva nije uzela iskaze svih strana, nego su donijeli zaključak samo na osnovi onoga što im je rečeno u školi. Također, u dopisu MZOS-a se ne spominje niti jedna mjera koju bi se moglo poduzeti da se učenica što lakše ponovno uključi u razred i završi školovanje. A upravo u preporuci liječnika Psihijatrijske bolnice u Zagrebu stoji da "mole razumijevanje u školi i pomoć od pedagoškog osoblja te rad na poboljšanju odnosa vršnjaka prema djevojčici".
Lucija Kuharić, pravnica Centra za mirovne studije kojem se otac obratio za pomoć, navodi da je u takvim situacijama škola, prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, dužna prijaviti osnovanu sumnju na diskriminaciju pučkom pravobranitelju ili posebnim pravobraniteljima, uz pristanak osobe za koju postoji sumnja da je žrtva diskriminacije. Također je, kaže, škola dužna poduzeti niz mjera da se zaustavi nasilno postupanje prema djetetu, među ostalima, odmah obaviti razgovor s djetetom koje je žrtva nasilja u nazočnosti nekog od stručnih djelatnika škole, roditelje uputiti na stručnu pomoć, što žurnije obaviti razgovor s djetetom ili djecom koja su počinila nasilje i ukazati im na neprihvatljivost takvog ponašanja, kao i njihove roditelje upoznati s događajem i o svemu tome sastaviti službeni izvještaj.
Iz škole, kaže pravnica, nisu podnijeli dokaze da su postupali prema pravilima, a otac T. M. je spreman tužiti školu zbog diskriminacije.
