OK. I mi smo pili. Daleko od toga da smo bili anđeli. Ali ovo mi se čini malko alarmantno, pomislila sam kad sam pročitala vijest o broju alkoholiziranih maloljetnika koji su napunili splitsku bolnicu tijekom novogodišnje noći.
"Na Dječjoj klinici toliki broj alkoholizirane djece dežurni liječnici nikada do sada nisu primili", rekla je dežurna liječnica. A ta se bar svega u svojoj praksi nagledala. Tu noć u Kliniku za dječje bolesti zbog jakog pijanstva primljeno je 11 maloljetnika. Najmlađa je bila djevojčica od 13 godina (2,2 promila alkohola u krvi). Molim? Djevojčica od 13 godina? A bila sam uvjerena da se u toj dobi djevojčice mogu predozirati jedino žvakama. Sad ispada da moja zabrinutost proizlazi iz tipične gunđavosti starije generacije. Znamo svi, svaka generacija misli da je bila bolja od ove nove. Istina je da su starije generacije sklone kritiziranju svega što vole mladi iz puke činjenice što više nisu mladi, a još uvijek vole sve što vole mladi, samo im godine i zdravlje ne dopuštaju prakticiranje (ni konzumiranje) istog.
Znakovi starenja: Propuh stvarno postoji
Iako svojom dobi i sama spadam u rizičnu skupinu ostarjelih gunđavaca, nekako si umišljam da (još) nisam oboljela od te staračke bolesti prigovaranja i osuđivanja mladih. Dobro, pojedini sigurni znakovi starenja su tu. Naprimjer zaboravljam. Osim toga, kafenišući s prijateljicama sve češće ogovaram liječnike i šalterske službenike na mirovinskom, a sve rjeđe bivše i sadašnje muške partnere. I njihove mame.
Zatim, kad me neki naivčina greškom upita: "Kako si?", jedva dočekam nabrojiti mu što me sve na ubogom, ostarjelom tijelu boli, žulja, koči i probada, a nije me zaobišao ni onaj najsigurniji od svih sigurnih znakova starosti. Naime, napokon sam našla zajednički jezik s vlastitim starcima i slažem se s njima da propuh stvarno postoji i da sjedenje na hladnom zidiću može ostaviti trajne posljedice na čovjekovo zdravlje. Dakle, gotova sam.
I mi smo pili, ali...
Unatoč svim tim neupitnim znakovima starenja, još uvijek ne uspijevam režati na mlađe generacije i tvrditi da smo "mi bili bolji" i da "u naše vrijeme nije bilo tako". Ma naravno da je bilo. Da, i mi smo pili, ali... Ubijte me, proglasite me starim gunđalom, ali meni tu nešto jednostavno izgleda čudno. Nešto tu nije u redu. Prvi put kad sam to pomislila, bilo je kad sam jedne splitske večeri, šećući uz more na Bačvicama, u prolazu slučajno uočila grupu mladih, u dobi, ne znam, između 14 i 17 godina. Ono što mi je bolo oči, bile su nekakve kese, plastične vrećice koje su nosili u rukama. Svatko od njih je imao po jednu takvu kesu, a kad sam malo bolje pogledala, shvatila sam da u tim kesama nose – boce. Nisam puno mozgala o tome, mislila sam, valjda imaju nekakav tulumčić, rođendan, maturu, nešto. S vremenom, otkrila sam da šetanje tih kesica nije nikakva iznimka nego pravilo, nov način zabave, trend novih generacija. Nedavno sam bila u Rijeci i tamo čula od nekih mladaca da je njihov "đir" okupljanje ispred hotela Continental. Na pitanje: "Što radite tamo?", odgovoreno mi je, pomalo začuđeno, kao da se to podrazumijeva:
"Pa, pijemo."
"Pijete?"
"Pa da. Dogovorimo se da idemo pit ispred Kontija."
Treći u Europi po opijanju
Idu pit? Što to anesteziraju alkoholom ti dojučerašnji konzumatori čokolina? Alkoholom protiv prištića? Ili možda protiv sveopće apatije, besmisla u društvu, doma, u školi? Pokušala sam se u svojoj sredovječnoj glavi prisjetiti kako smo se mi dogovarali za izlaske. Ako se dobro sjećam, cilj je bio izaći, malo plesati, tulumariti i usput nešto popiti. Opijanja, pijanstva, to su najčešće bili incidenti o kojima se poslije dugo pričalo. Dakle, pilo se, ali, čini mi se, s namjerom da budemo veseli. Ili veseliji. Današnji klinci, izgleda, piju da bi – bili pijani. Usput možda malo i zaplešu i provedu se. Danas je, izgleda, incident kad netko u ekipi ne završi na Hitnoj pomoći. Eto, to je ono što čini razliku. Možda? Ponavljam, dopuštam mogućnost da griješim i da me spopala staračka zloba i kritizerstvo. O dobnoj granici koja se pomaknula ne bih puno, jer se ta granica ionako pomaknula i kad su sve druge stvari u pitanju.
Početkom prošle godine objavljeno je da su hrvatski adolescenti treći u Europi po opijanju. Ali pijana trinaestogodišnjakinja, to nije čak ni pijani adolescent, to je pijano dijete.
Dnevni razgovor sveden na tri rečenice
Možda sam zaista subjektivna, možda sam zaboravila kako je "onda" bilo.
Pilo se, pušilo, i legalne i nelegalne supstance, tulumarilo, prkosilo, psovalo, ljubilo, bježalo od kuće. Zato, ne dopuštam ni sebi ni drugima kritiziranje mladosti. Dapače, čvrsto zastupam mišljenje da su klinci, i manji i oni veći, uvijek bolji od nas starijih. Već samim tim što su mladi, u njima sasvim sigurno ima puno manje nakupljene gorčine i zloće. Njihovo ponašanje, kakvo god bilo, samo je odraz društvenih prilika, a društvene prilike stvaramo mi odrasli, mi stariji, mi "pametni", a ne ti mladi koje uvijek i tradicionalno osuđujemo. Mi stariji dopuštamo recimo da nam većinu propagandnog tajminga na nacionalnoj televiziji zauzimaju reklame za pivo. U kojima se, čak nimalo suptilno, provlači moto: "Ako si cool, ako si pravo muško, ako voliš nogomet... piješ pivo."
Naša djeca, gledajući te reklame, valjda odrastu u uvjerenju da ti nema majci prosperiteta u društvu ako ne znaš zubima otvorit pivsku flašu. I "komade" se lakše hvata ako ločeš, zar ne? I ako si žensko, naprosto je neodoljivo seksi kad svog muškarca možeš pratit i podržat u pražnjenju boca. Vitlajući usput hajdukovom, dinamovom ili zastavom hrvatske nogometne ili rukometne reprezentacije. I sve to ide, prolazi. Unatoč rezultatima istraživanja po kojima je najrašireniji oblik alkoholizma u Hrvata pivski alkoholizam. Također, mi stariji smo dopustili i stvorili svijet u kojem se više zabrinemo kad dijete dobije jedinicu iz matematike nego kad nam se dnevna komunikacija s njim svede na tri rečenice: "Kako je bilo u školi?", "Pojedi nešto" i "Pospremi svoju sobu."
Mladi u panici
Sve u svemu, nisam sigurna jesmo li mi stvarno bili "bolji". Ali prije nego ospemo paljbu po mladima, logično bi bilo preispitati i vlastiti moral i dio putra na glavi. A o moralnim kvalitetama u Hrvata, hvala bogu, čitamo svaki dan. Nakon svakog novog članka u medijima koji nas izvijesti o (još jednom) društveno političkom skandalu, aferi, prevari, krađi, korupciji i broju nezaposlenih, nova tura mladih u panici spakira ono malo stvari i zapraši preko grane dohvatiti svoje snove. Oni koji ne odu, izgleda, dohvate se boce.
