Peti dan od razornog potresa na Baniji, reporteri su na ulicama Petrinje 'uhvatili' gospođu Anamariju Kralj, koja će tog 2. siječnja 2021. u tri rečenice izreći sve što trebamo znati o reakciji državnih vlasti na katastrofu koja ih je pogodila: "Znate što, mislim da su najveću ulogu odigrali ljudi. Ljudi su nam pomogli. Vidite, ljudi su na krovovima, političari nisu na krovovima."
I dva tjedna nakon katastrofalnog potresa situacija je jednaka - osim vatrogasaca, HGSS-a i medicinskih radnika, stanovnicima Petrinje, Siska, Gline i okolice prvenstveno pomažu ljudi, volonteri građani iz cijele Hrvatske, obrtnici i poduzetnici. Državne institucije katastrofalno kasne, sustav civilne zaštite gotovo da i ne postoji, politički podobni, a nesposobni lideri institucija koje bi morale biti spremne brzo odgovoriti na ovakve katastrofe, samovoljno se gube u prašumama besmislenih propisa i uzaludno troše vrijeme koje se moralo iskoristiti za zbrinjavanje ljudi koji i dalje mrznu na banijskom ledu.
I prije banijske katastrofe znali smo da nam većina državnih i javnih institucija nije ni funkcionalna ni efikasna i da je veći dio sustava u rasulu, ali sad je bjelodano da se taj sustav posve raspao i da su političari stvarno uspješno "demontirali državu". A demontirali su je tridesetogodišnjim postavljanjem politički podobnih umjesto sposobnih ljudi na ključne pozicije; namještanjem poslova sebi, rodbini i kumovima; krađom novca poreznih obveznika; zakonima kojima se pogodovalo podobnima, propisima koji su umjesto rješenja problema stvarali labirinte novih problema; neznanjem i lijenošću.
Oligarhiju treba demontirati
U maniri totalitarističkih vladara premijer Andrej Plenković i viđeniji predstavnici vlasti za demontažu države optužuju sve koji ih kritiziraju, sve koji se usude izreći istinu o nesposobnosti i nevoljkosti hrvatske države da pravodobno i ispravno odgovori na prirodne katastrofe. Plenković i HDZ-ovci vode se logikom da su oni stvorili državu, da je njihovo vlasništvo, da s njom mogu činiti što ih je, kad ih je i kako ih je volja. Svi koji u tome ne prepoznaju božansko savršenstvo vladanja "mogu otići", a ako ostaju, onda su državni neprijatelji, "mutikaše, smutljivci i jalnuški diletanti". Takav odnos prema Hrvatskoj nas je i doveo tu gdje smo sad.
A takav odnos prema državi i tako strukturiranu državu i treba demontirati jer nije u službi općeg interesa hrvatskih građana. To ne znači uništiti državu Hrvatsku samu po sebi, to ne znači da će Hrvatska prestati postojati već da se mora demontirati oligarhija koja je zarobila i privatizirala državu, sustav koji je svrha samome sebi i koji svi mi preskupo plaćamo.
Nikad ni od jednog premijera ili predsjednika nismo čuli da državu demontiraju politički lopovi, nesposobni i kradljivi ministri, ravnatelji, direktori državnih poduzeća ili korumpirani gradonačelnici. Predsjednik Zoran Milanović na Baniji, na kojoj su brojne kuće srušene u potresu samo zato što se besramno kralo u poslijeratnoj obnovi, uz osmijeh priča kako ne treba progoniti te koji su krali ili omogućili da kradu jer su bili tek sitni "kokošari" i nisu ostvarivali nikakav profit?! "To je samo još jedna od naših sramota", lakonski će Milanović. Jer nije on samo predsjednik Republike, on je i tužitelj i branitelj i sudac u državi u kojoj umjesto vladavine prava vlada zakon jačega.
To što te "sramote" ubijaju, što je zbog tih i takvih sramota Hrvatska opustošena, zapuštena i napuštena zemlja, nije tema o kojoj bismo trebali misliti ili razgovarati jer je i on, kao i svi koji su ovom zemljom vladali, itekako kriv što nam jedna "sramota" prati drugu i što smo zbog tih sramota, koje se u pristojnoj demokratskoj državi tretiraju kao kriminal, jedna od najnerazvijenijih i najsiromašnijih europskih država.
Kad će nam biti dosta glumatanja bogova?
Prvi članak temeljnih odredbi Ustava kaže da u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, a članak 38. jamči nam slobodu mišljenja i izražavanja misli. Brojne su odredbe Ustava političari i stranke koje su vladale Hrvatskom pretvorili u mrtva slova na papiru, ali iz perspektive interesa građana, to je jedini dokument na koji se u ovoj državi možemo pozvati i inzistirati da se njegove odredbe provode u cijelosti. Uostalom, i katastrofa na Baniji, kao i brojne druge s kojima smo se proteklih godina susreli, dokazala je da hrvatski građani bolje razumiju i da su spremniji držati se načela solidarnosti, vladavine prava i socijalne pravde nego političari.
Semantička razlika koju čini Petrinjka Anamarija Kralj između ljudi i političara u Hrvatskoj je pravilo, a ne iznimka i neizmjerno je važnija od semantičke razlike između Banije i Banovine, kojom se ovih dana bave dokoni HDZ-ovci poput Dubravke Šuice i Vladimira Šeksa. Političare u Hrvatskoj ne percipira se kao ljude već kao posebnu vrstu (ne)živih bića - ponekad su čudovišta, često vješci, ponekad čarobnjaci, rijetko vilenjaci, a nerijetko gnomovi i trolovi. Najmoćniji među njima uživaju status olimpskih bogova.
Hoće li nas izostanak pravog odgovora državnih vlasti na katastrofalne potrese na Baniji i razorni potres proljetos u Zagrebu konačno naučiti da na vlast biramo političare koji će umjesto glumatanja božanstava naprosto biti sposobni, pošteniji i bolji ljudi?
