Dan ranije bio je domjenak u školi, pogostili su se, lijepe riječi i geste su se podijelile, kolege su već opustile, osjetio se taj dobro dan osjećaj kad su na korak do Božića, kad je u školi više smijeha nego ozbiljnog učenja, kad su i djeca s glavom više u kolačima i iščekivanju poklona, nego u školskim knjigama.
I onda trenuci užasa, u petak nešto prije 10 sati počeo je sumanuti napad nožem. Pomahnitali 19-godišnjak krenuo je u pohod smrti, ugasio je život jednog djeteta, sedmogodišnji anđeo je preminuo u vlastitoj školi, učiteljica i više učenika ranjeno je.
Bili su to trenuci horora. "Mališani su vrištali, jedan naš prvašić iskočio je kroz prozor, skrivali su se ispod klupa pa onda bježali", prepričali su nam kraj škole roditelji.
"Moje dijete sve je vidjelo. Gledala je kako lik zabija nož na nekoga na podu", govori nam jedan otac i odmahuje glavom. "Kako je malena", pitali smo. Otac je slegnuo ramenima: "Dobro, vidjet ćemo, ne znam..."
Napadač je nosio majicu kratkih rukava, imao je krvave ruke
Susreli smo se tog dana ponovno uvečer, malena i majka su išle iz Crkve Presvetog Trojstva u Zagrebu. Bile su na misi za preminulog prvašića. Djevojčica je imala kapicu na glavi, zimsku jaknicu, u nižim je razredima. Kimnula nam je na pozdrav, onako umiljato razvukla mali osmjeh, a velike tamne oči na trenutak su zabljesnule jer to pristoji kad se nekog pozdravlja. Ali, na malenoj se osjetila sjeta, tuga. Malena je vidjela trenutke napada.
Majka je samo gledala prema nama, nije imala snage ništa reći, pogled je dovoljno govorio jer bi majci, čak da je rekla i 'dobra večer', bilo preteško i suze bi krenule. Majka je samo bacila pogled s porukom: 'Ona je bila tamo...'
A sada svaki roditelj mališana koji je proživio horor mora biti jak, ne slomiti se i pridržati svu bol svojih školaraca.
Težak je bio dan u tom zagrebačkom naselju. I dok se jutros još nije do svih probila vijest što se dogodilo, svi su se uznemirili zbog buke sirena, sve je tutnjalo satima, jurile su hitne pomoći, policijski automobili, helikopter je bio u zraku. Oko škole bilo je parkirano najmanje 20-ak policijskih automobila, na terenu je bila i interventna policija.
"Djeca su vrištala, hodala po cesti izbezumljena", govori nam jedan susjed o prvim trenucima nakon napada. Ulica je priskočila u pomoć, prvi susjedi odreagirali su. Nešto je loše bilo u zraku, nešto jako kobno se dogodilo u školi i znali su da moraju pomoći, skupiti djecu. Više njih vidjelo je napadača kako je izašao iz škole. Nosio je majicu kratkih rukava i imao krvave ruke.
"Hodao je brzo, ali ne da je panično bježao", govori nam jedan očevidac koji odmahuje glavom na pitanje za ime jer previše je to mučno, to su toliko mračni trenuci da ne želi u javnost. Ipak, nastavio je: "Krenuo je prema ambulanti kraj škole, tu su ga svladali".
Trenutak koji lomi i najtvrđa srca
Jedno vrijeme trajala je talačka kriza, policija je okružila ambulantu, u njoj je napadač pokušao oduzeti si život. Uspjeli su ga uhititi, ranjenog su ga prevezli u bolnici. "Bilo je sve puno krvi, tu u ambulanti", govori nam žena koja se zatekla u tim trenucima na mjestu užasa. Interventna policija satima je nakon uhićenja napadača stajala kraj ambulante i satima nakon napada popravljali su pancirke na sebi.
Roditelji su dolazili po svoje mališane u školu koja je bila okružena policijskim trakama, kako su sati odmicali upalili su se prvi lampioni - kraj ambulante, a onda i na školskom igralištu.
Zabljesnula je jedna svijeća, druga, netko je stavio prvog medvjedića. A onda je pao mrak, školsko igralište postalo je mračno, ali svjetlo lampiona postajalo je sve veće. Grupica ljudi su postale desetine, a onda jedan trenutak moguće i stotine ljudi. Doslovno su počele stizati rijeke ljudi sa svih strana.
Potpuna tišina.
Bio je to trenutak koji lomi i najtvrđa srca. U mraku igrališta i pod blagim crvenkastim svjetlom lampiona, skupljao se grad u potpunoj tišini, mislima uz malog anđela koji je na nebu, mislima uz dječicu koja su ranjena i učiteljicu, uz školarce koji su doživjeli užas u svojoj školi. "Hoćemo li povesti molitvu?", tiho su međusobnom rekli treneri obližnjeg NK Prečko. Oni svoj teren dijele s krugom škole, školski tereni i njihovi naslonjeni su jedan na drugog.
Treneri znaju i ranjenu djecu. Krenula je molitva, kao i suze. Sve oči gledale u su u lampione, medvjediće, ispisane poruke ljubavi koje su građani ostavljali. Bilo je i djece, školaraca koji su prepričavali što se to dogodilo.
'Jedna klupa bit će prazna'
Lampion je došla upaliti još jedna učiteljica.
"I ja sad trebam kao učiteljica doći u razred, držati mališane na okupu. Objasniti im što se dogodilo u ovoj školi. Dođe mi da odem iz školstva, preteško je to. Pitam vas - koji učitelj ima dovoljno snage vratiti se u razred kao ranjena kolegica? Tko ima dovoljno snage vidjeti da jednog tvog djeteta nema? Tvog djeteta nema! Njihovog prijatelja, ostalih mališana, jedna klupa bit će prazna!", govori nam.
Na licu se vidjelo da je izmrcvarena od dana, bez šminke je, umorna. Poznaje kolege u školi u kojoj se napad dogodio, tijekom dana razmijenila je s njima stotine poruka, u školi gdje se dogodio napad bila je i radila.
"Pogledajte", pokazala je učiteljica svoj mobitel. Poruka na poruku, sve zatrpano i na WhatsUpu, društvenim mrežama, SMS-ovi i samo jedno pitanje: "Jeste li dobro, je li to vaša škola? Jesu li to vaša djeca?".
"Nisu, ali to je i moja škola, to su djeca svih nas. Ovo će biti jako teško, kako će ijedan od nas učitelja i nastavnika ući u svoj razred objasniti, razgovarati. Ja ne znam kako. Moji kolege u ovoj školi... pazite, dječak je skakao kroz prozor da bi pobjegao. Znam dječaka", rekla nam je tiho učiteljica i stala. Petak je bio pretežak dan, više je pitanja nego odgovora.
Sve o tragediji u zagrebačkoj školi možete pročitati OVDJE.
POGLEDAJTE VIDEO Predstavnik roditelja u Vijeću škole: 'Plenković bi se trebao zapitati'
