"Mladi, napustite Hrvatsku", piše kredom na zidu zgrade nedaleko od centra Zagreba. To je poziv mladima da svoju budućnost potraže negdje drugdje. Jer njihova zemlja im nema što ponuditi. Već pet godina je Hrvatska u dubokoj krizi. Ali je Bruxelles ipak u svom dokumentu na petnaest stranica potvrdio spremnost zemlje za pristup Europskoj uniji. I tako je Hrvatska malo po malo stigla do članstva - uz suzdržanu radost.
Subota je i sja sunce. U dvorištu jedne zgrade su postavljeni stolovi na kojima su izlažene stare knjige i rabljena odjeća. Nedostaju još samo kupci.
"Trebamo novac za našu kampanju. Zato organiziramo takve buvljake", objašnjava za Deutsche WelleMarko Gregović. Ubrzo su izbori i njegova stranka želi ući gradsku skupštinu.
Uvijek glasanje protiv nekoga
"Ovdje su mnogi apatični i apolitični, baš zato što nemaju načina izabrati stvar za koju stvarno jesu. Ljudi su obično ovdje izlazili na izbore da bi bili protiv nekoga. U ovih 20 godina hrvatske države rijetko kad je postojala situacija da su glasali za nekoga zato što baš to žele. Naravno da ti s vremenom dosadi biti protiv nečega i postaneš apatičan", smatra Marko. On kaže da ljudi zaključe kako nema smisla izlaziti na izbore jer se "ionako ništa ne mijenja". "Naši političari su zapravo više-manje isti oni ljudi koji su bili prije 20 ili 30 godina. Sad je stvarno potrebna smjena generacija", ističe Marko.
Marko je studirao u Norveškoj, Švedskoj i Engleskoj i sva su mu vrata bila otvorena. Ipak, prije dvije godine se vratio, na vrhuncu krize: "Nema smisla otići iz svoje zemlje koja malo po malo sve više tone. Ljudi koji su obrazovani trebaju se vratiti i malo potruditi."
Mada zvuči uvjerljivo, u njegovoj novoosnovanoj stranci ipak ne misle svi tako. Njegova suradnica Marija pola godine uzaludno traži posao. Sad priprema dokumente da napusti zemlju: "Zapravo su se mnogi od nas već pomirili s ovim stanjem. Ali ja osobno u pristupu Europskoj uniji vidim priliku pronaći posao u inozemstvu", kaže Marija.
Ostati ili otići - to je pitanje na koje svatko sam mora odgovoriti. Obzirom na gotovo 40 posto nezaposlenih među mladima, mnogi će se od njih vjerojatno odlučiti za odlazak na Zapad.
Poboljšanje nije na vidiku
Nedaleko od ovog buvljaka je Dolac, tržnica u središtu Zagreba. Pod crvenim suncobranima su brda mandarina i jabuka. Hrvatska ima što ponuditi - domaće voće i povrće je veoma traženo. Na rubu tržnice se prodaju mliječni proizvodi. Višnja je rano došla iz svog sela, oko šezdeset kilometara udaljenog od Zagreba. Dva puta tjedno na Dolcu prodaje svoj sir. Ta delikatesa košta 12 kuna - gotovo dva eura.
Poljoprivredu očekuje šok pristupa
"Samo od ove prodaje moj muž i ja ne bismo mogli živjeti. On dobiva mirovinu, ali da bi preživjeli moramo još prodavati guske, osim toga prodajemo ono što raste u našem vrtu i zahvaljujući našoj kravi proizvodimo ovaj sir", priča Višnja.
Pristup Europskoj uniji je hrvatska poljoprivreda dočekala nespremna. Od prvog srpnja prestaju važiti trgovinske povlastice zone slobodne trgovine CEFTA prema drugim zemljama Balkana. Dosad je Hrvatska velik dio svojih poljoprivrednih proizvoda izvozila u susjedne zemlje, ali nakon pristupa će se za njih morati plaćati carina. Mnoge hrvatske agrarne kompanije su svoju proizvodnju zato već preselile u Bosnu i Hercegovinu.
Posljedice su sve manje radnih mjesta i prihoda od poreza. Povrh toga će se tržište Hrvatske, pristupom Europskoj uniji, otvoriti za proizvode iz čitave Unije. Tako žestoka konkurencija će domaće proizvođače izložiti golemom pritisku.
Toga je svjesna i prodavačica sira: "Cijene će još pasti, tako ću i ja morati jeftinije prodavati svoj sir. U jednom trenutku se to više neće isplatiti."
Zato za Višnju ulazak u EU ima i negativno očište. 1. srpnja ne namjeravaju slaviti. Zašto bi? Njoj i njenom suprugu, kaže, od toga neće biti bolje.
Dok je Hrvatska gradila brodove
Siniša Ostojić je strastveni graditelj brodova. 12 godina je radio u jednom od najvećih brodogradilišta u zemlji, onda još osam godina u prodaji u drugom poduzeću, a sada je već pet godina u Udruzi hrvatskih brodograditelja.
"Mi smo u osamdesetima, mjereno po opsegu proizvodnje, bili na trećem mjestu u svijetu, nakon Japana i Južne Koreje. Mi smo, da tako kažemo, bili broj jedan u Europi. Ali onda je došao rat i sve je stalo. Danas smo na 14. ili 15. na svijetu", objašnjava Ostojić. Kako bi ovaj tradicionalni sektor održala na životu, država je godinama subvencijama pokrivala gubitke. A to je mjera koju je Bruxelles želio hitno ukinuti.
U procesu pristupanja EU-u brodogradilišta su morala vratiti državne potpore. Jedina mogućnost da to učine je bila pronaći investitora za dotrajale pogone i privatizirati ih. Došlo je do otpuštanja tisuća radnika i zatvaranja pogona. Zato je za mnoge u ovom sektoru Europska unija nešto loše.
Za Ostojića nije baš tako: "S jedne strane to djeluje kao da vas je netko prisilio da nešto učinite. Međutim, ne treba vam EU ni nikakva prisila da sami shvatite da tako dalje ne može. Funkcioniranje samo na način da se temeljem državne potpore uspijeva opstati na tržištu nije pravi način", kaže Ostojić.
