Grad Dubrovnik objavio je kriterije za dodjelu POS stanova. Napravili su dobar posao, ali kriteriji nikad nisu i ne mogu biti savršeni. Zato je na nama građanima da preuzmemo moralnu odgovornost i ne prijavljujemo se za stan, ako nam nije istinska potreba, piše Maro Marušić u svom komentaru za Dubrovački dnevnik.
Na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća održanoj prošli tjedan usvojen je Nacrt odluke o davanju u najam stanova u vlasništvu Grada Dubrovnika s mogućnošću kupnje u svrhu rješavanja stambenog pitanja mladih i mladih obitelji. Najam će se davati na 10 godina, a onda će se stan moći otkupiti, a svota koja je davana kao najam uračunat će se u cijenu. Čitajući kriterije o dodijeli stanova u tom nacrtu možemo konstatirati da su u Gradu Dubrovniku obavili dobar posao.
Među najvažnijim kriterijima je da osoba koja će se prijavljivati za stan u svome vlasništvu nema nikakvu nekretninu, te da u posljednjih 15 godina nisu prodali ili darovali nekretninu u svom (su)vlasništvu. Nadalje prijavitelj mora imati prebivalište na području Grada Dubrovnika neprekidno zadnjih 7 godina, ili 18 godina s prekidima. Također, osoba koja se prijavljuje mora prije podnošenja prijave biti u podstanarstvu najmanje godinu dana. Osim toga, ne smije imati ni vrijednost pokretnina poput auta, motora, plovila… veću od 500 tisuća kuna. Oni prijavitelji koji imaju manja primanja po članu obitelji dobit će više bodova na natječaju. Ovdje su samo ukratko spomenuti najvažniji kriteriji, u Nacrtu su one dodatno razrađene, isto kao što je i naveden sustav bodovanja.
Teško sve izregulirati
Naravno da kriteriji ne mogu biti savršeni. Odmah upada u oči crtica o podstanarstvu. Znači, svatko tko se prijavi na natječaj morat će priložiti ugovor da je podstanar i to minimalno godinu dana. Logično, što je neka osoba duže u podstanarstvu dobit će više bodova. Ovdje imamo dva problema. Prvi je da je dobar dio dubrovačkih podstanara neprijavljen. Oni iznajmljuju stanove bez ikakvog ugovora i plaćaju u kešu, pa teško mogu dokazati koliko su godina podstanari. Automatski će tu izgubiti dio bodova. Drugi problem s ovim kriterijem je što otpadaju obitelji koje su živjele u stanu s roditeljima, odnosno nisu bili podstanari. Njima treba svoj stan, ali cijene najma su im bile skupe, a i bilo im je zgodno da baka i djed čuvaju djecu, pa su stoga živjeli zajedno, iako im je premalo kvadrata. Takve obitelji uopće ne mogu sudjelovati na natječaju.
Teško je ovo bilo izregulirati, jer da se nije uvrstio kriterij o najmanje godinu dana podstanarstva, anomalije bi bile još veće. Naime, onda bi se na natječaj mogli prijaviti i ljudi koji unutar obitelji imaju tri-četiri apartmana. Oni su u vlasništvu njihovih roditelja, što ne priječi sinove i kćeri da se jave za svoj stan, jer u svom vlasništvu nemaju nijednu nekretninu. Ovim kriterijem o podstanarstvu njih se u dobroj mjeri izbacilo iz igre, jer ako njihovi roditelji u svom vlasništvu imaju četiri-pet jedinica logično je da i njihova djeca žive u jednom od njih i da nisu podstanari.
Međutim, ima svakakvih situacija. Neka obitelj može imati četiri apartmana, a da su im djeca podstanari, jer im se tako više isplati. Nađu neki stan za 3500 kuna i godišnje na njega daju nešto malo više od 40 tisuća kuna. S druge strane apartman koji je u vlasništvu njihovih roditelja godišnje donese oko 10 tisuća eura. Znači takve obitelji su podstanari, ne iz nužnosti, nego zbog veće zarade. Paradoksalno je što se takve obitelji mogu javiti na ovaj natječaj. Vjerojatno njih nema previše, ali teoretski ih može biti.
Pitanje morala
E tu sad dolazimo da najvažnije stvari, a to je moral. Kakve god kriterije raspisali, postojat će anomalije i netko tko ne zaslužuje POS-ov stan, moći će ga dobiti. To se dobrim kriterijima može smanjiti, kao što su ovi aktualni, ali ne može se iskorijeniti. Tu sad ulogu igra moral svih nas građana. Jesmo li šupci koji, bez da ih to muči, će se prijavit za stan i dobiti ga, iako mu realno ne treba?
Nažalost, takvih primjera smo u prošlosti imali na tone. Dubrovački dnevnik pisao je kako se dobar dio stanova u POS-ovim zgradama u Mokošici iznajmljivao turistima preko AIRBNB-ija i drugih platformi. U vrijeme turističkog buma prije korone, ti su se POS stanovi iznajmljivali za 100 eura dnevno. Neki su se i prodali i to po tržišnim cijenama. Znači stanovi koji su kupljeni ispod tržišne cijene prodavali su se skuplje ili su se iznajmljivali turistima. To nigdje u nijednom dokumentu nije bilo zabranjeno, ali postavlja se pitanje je li to moralno?
Naravno da nije. Ili oni profesori sa Sveučilišta u Dubrovniku koji su besplatno dobili zemlju od Sveučilišta na Hladnici, pa su izgradili stanove i dobar dio ih sad iznajmljuje, jer im uopće ne trebaju za stanovanje. Iskoristili su priliku ne pitajući je li to moralno ili ne, isto kao što bi ju iskoristila velika većina Dubrovčana da je bila na njihovom mjestu.
Gledanje svoje koristi
Da svi mi imamo više morala i da nismo šupci koji samo gledaju svoju korist, Grad bi nam svima bio puno ugodnije mjesto za život. Ako ne za život, onda za bolest. Naime, da se, primjerice, na tom mjestu u Hladnici, umjesto stanova za profesore koji ih iznajmljuju turistima, izgradila zgrada sa stanovima koji bi se davali besplatno doktorima u najam, dubrovačka bolnica imala bi dovoljno kadra za adekvatno liječenje. Ovako muku muče s doktorima, jer nitko normalan neće doći raditi u dubrovačku bolnicu i plaćati podstanarstvo po astronomskim cijenama, kada može ići raditi u Irsku, Skandinaviju ili Njemačku. Pa onda, ako netko čitav svoj radni vijek ostane u dubrovačkoj bolnici, onda dobije i vlasništvo nad stanom.
Ili primjerice stanovi koji su se davali zaslužnim sportašima, čitaj vaterpolistima Juga. Po čemu je vaterpolist važniji od nekog kuhara, konobara ili sobarice? Zašto su se njima gradili stanovi, a ne književnicima, glazbenicima ili radnicima Čistoće? Sve su to primjeri gdje netko lijepo profitira, a drugi čitav život ne makne s mjesta, a iza svega stoji jedino i isključivo pitanje morala. Je li to što se radi na korist široj društvenoj zajednici ili samo pojedincima?
Do sada smo imali slučajeve gradnje POS stanova koji su se u puno slučajeva dodijeli onima kojima baš i ne trebaju za stanovanje, nego za dodatnu zaradu. Vjerujemo da će ovi novi kriteriji Grada Dubrovnika ipak pomoći da POS gradnja u budućnosti ide u boljem smjeru. Ali na nama svima je da budemo moralni. Ako nam otac i majka imaju u svom vlasništvu tri apartmana, a mi smo podstanari samo zato jer želimo da još više zaradimo, onda je moralno da se ne prijavljujemo na natječaj, jer postoje brojni kojima je stan itekako potrebniji nego nama, upozorava Maro Marušić za Dubrovački dnevnik.
