Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa nikad kao danas nije imalo takvu političku težinu, kao i njihova odluka da je Tomislav Karamarko u 'aferi Karamol' bio u sukobu interesa.
Predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, bila je gošća RTL Direkta.
Orešković je ustvrdila kako nitko iz Povjerenstva, a ni ona osobno, nisu bili ni pod kakvim pritiskom kada su odlučivali o sukobu interesa prvoga potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i donijeli odluku da je Karamarko bio u sukobu interesa.
Jeste li svjesni da je vaša odluka dobrim dijelom odredila rasplet ove krize? Kako se nosite s tom političkom težinom?
Svjesni smo, ne samo ja, nego i ostali članovi Povjerenstva, političkog trenutka u kojem se nalazimo, i zabrinuti smo kao i svi ostali građani. Pri tome, niti meni, niti ostalima, pađe ovaj epitet 'zvijezda dana'. Niti sam to ja, niti je to Povjerenstvo kao institucija. Mi smo danas odradili svoj posao. Za nas je ovo bio jedan od predmeta. Nakon tri i pol godine rada imamo određeno znanje i iskustvo, i znanje koje smo ugradili u odluku koju smo danas donijeli. Mislim da smo se zapravo našli u jednoj unakrsnoj vatri političkih stavova i međusodnih optužbi, i to je ono što je predmetu dalo jednu drugačiju dimenziju. Međutim, to su vanjske okolnosti na koje mi nismo mogli utjecati. Mi smo jednostavno profesionalno i odgovorno odradili posao.
Tomislav Karamarko jasno aludira da ste odluku donijeli pod pritiskom izvana, je li bilo ikakvog pritiska?
To bi trebalo pitati gospodina Karamarka da objasni, ako tvrdi da je bilo pritisaka. Ne, na Povjerenstvo nije bilo pritisaka, nisu radili telefoni, nije bilo ničijih naputaka zbog kojih bi se mi smatrali obveznim postupiti na ovaj ili onaj način. Mi smo sat i pol vremena izlagali činjenice, dokaze, činjenice, koje Tomislav Karamarko ni u jednom trenu nije osporio. Nije rekao da smo mi bilo što vezano za njegov osobni život i poslovne odnose s Josipom Petrovićem, koji datiraju još iz razdoblja kad je Ina poslovala sa Sobolijem, ništa od toga nije osporeno u smislu da smo mi inputirali nešto što zapravo ne postoji.
Tomislav Karamarko smatra da ima pravo iznositi svoje mišljenje, stav, pogotovo na neslužbenim sastancima kakav je bio taj sporni sastanak s Mostom 5. svibnja, na kojemu je inzistirao na prekidu arbitraže s Mol-om? Ima li neki dužnosnik pravo iznositi svoj stav i mišljenje?
Naravno da nije problem u stavu, mi bismo htjeli da svi naši političari imaju osobne stavove. Međutim, onda kada se zalažu za pojedina rješenja, a pitanje ostanka ili povlačenja RH iz arrbitražnog postupka je nešto što je itekako vitalan nacionalni interes, onda građani imaju pravo znati koji su to motivi za donošenje takvih odluka i zagovaranje takvih rješenja. Nije problem što Karamarko ima svoj stav, nego što mi ne znamo što je do njega dovelo, koje su to informacije koje on možda ima, a mi nemamo i zašto bi to bilo najbolje rješenje. I sporno je to što u svakom slučaju, kada on osobno to zagovara, postoji jedna sumnja u nepristranost. Odnosno, postoji sumnja da su privatni interesi utjecali na njegove stavove i odluke.
Ali kako je on mogao izbjeći taj sukob interesa? Njegov supruga je doista prije njegova stupanja na dužnost mogla raditi za bilo koga. On nije bio državni dužnosnik u to doba...
Dakle, moram pojasniti. Bio je dužnosnik jer je i prethodno obavljao funknciju ministra unutarnjih poslova i bio je na raznim javnim funkcijama. Mogao je to izbjeći vrlo jednostavno, tako da je u trenutku kada je bio upitan kakva je priroda njegovog privatnog odnosa s Josipom Petrovićem, a to je bio trenutak kada se već govorilo da će on svjedočiti u jednom od tih arbitražnih postupaka na okolnost je li Ivo Sanader primio mito ili nije i je li to uzrok zašto su Mađari stekli upravljačka prava nad Inom, trebao je reći kakva je točno bila situacija u njihovom odnosu. Trebao je reći da, ukoliko je situacija bila sporna, da se izuzima ih svih daljnjih procesa donošenja odluka vezanih za Inu. I samo bih napomenula, Vijeće za suradnju uistinu jest jedno neformalno tijelo, ali ono je osnovano s ciljem da se lakše usuglase politike i stavovi Domoljubne koalicije i HDZ-a.
Kako je izgledala ta vaša rasprava o odluci iza zatvorenih vrata? Odluka na kraju ipak nije bila jednoglasna.
Ne, nije bila jednoglasna. Odluka ima tri dijela. U prvom dijelu svi smo se složili s tim da privatna interesna povezanost koja pustoji, upućuje na to da Karamarko uopće ne može sudjelovati u procesima donošenja odluka vezanih za arbitražni postupak vezan za Inu. Također smo bili jednoglasni u stavu da je postupio suprotno načelima djelovanja kada je negirao sve te okolnosti. Ono gdje smo se razlikovali je - je li već nešto od mogućeg sukoba interesa realizirano. I tu smo različito tretirali njegovu ulogu u tom Vijeću. Bilo je stavova da je imao samo funkciju predsjednika stranke. Međutim, većina je smatrala da se funkcije predsjednika stranke i prvog potpredsjednika Vlade u tom trenu ne može jasno razdvojiti. Tim više jer Tomislav Karamarko u svojim očitovanjima kaže da to nisu bili stavovi HDZ-a, a on se na sastancima i u javnim istupima zalagao za povlačenje.
Kaže da ne prizanje odluku Povjernetsva i da će se žaliti Upravnom sudu. U koliko je slučajeva sud opovrgnuo odluku Povjerenstva?
Do sad smo imali 30, 40 slučajeva, i u pravilu smo u svim tim sporovima uspjeli.
