Osim osumnjičenika za kriminal, poput Ive Sanadera, koji bi se najradije videovezom javio u sudnicu da ne mora pješačiti pokraj znatiželjnika okupljenih oko suda, ima i onih drugih koji se skrivaju. To je u slučaju Ivana Šukera manifestacija njegovog neznanja u kojoj se fazi procesa novih demokratskih promjena nalazi: ostavka, smjena ili nešto treće?
Domet demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj je, nažalost, očigledna potreba za širenjem zatvora i postojanje dovoljno opravdanih razloga za odstupanje 80 posto javne uprave.
Šuker je u situaciji koja bi se, da parafraziramo Kalmetu, mogla nazvati "a onda se dogodilo i to da nam se brod zabio u otok".
Ivan Nevolja Šuker
Uzmimo za primjer Šukera, koji je nedavno započeo panični bijeg od kamera. Sigurnu je luku od objašnjavanja zašto je falsificirao biografiju potražio u svom rodnom kraju, ali, ne lezi vraže, i to se pretvorilo u čistu katastrofu. Slupao je automobil u vlasništvu vrlo zanimljive tvrtke za razminiranje, čiji je šef počinio samoubojstvo nakon što se doznalo da je u sukobu interesa kao ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje. Uz to, ta tvrtka fondu kojemu je Šuker na čelu nadzornog odbora duguje nekoliko stotina milijuna.
Kao da to nije dovoljno, pa se dogodi i to da je Hrvatska prema zadnjoj ocjeni Standard & Poor'sa procijenjena na komad smeća u fazi dok leti u koš, gdje je raširenih ruku dočekuje Grčka. Šuker je u situaciji koja bi se, da parafraziramo Kalmetu, mogla nazvati "a onda se dogodilo i to da nam se brod zabio u otok". Neizvjesno je koliko će trajati to njegovo skrivanje jer je nemoguće procijeniti koliko je vremena dovoljno da se zaboravi na sve ove Šukerove nestašluke.
Standardno siromašni po pitanju pametnih poteza
Neki kažu i desetljeća. Jer dok premijerka presijeca vrpce na energetskim investicijama vrijednim samo dio od 13 milijardi eura još uvijek nepoznatog podrijetla, S&P govori investitorima da bježe glavom bez obzira jer Šuker nije umanjio državne rashode, niti je nacrtao obrise plana štednje. Sve što Vlada poduzima po tom pitanju u ovom trenutku je razmišljanje hoće li Šukerova smjena ubrzati taj zaborav.
Stvarno je ubrljao i samo nagrđuje Vladu. Uspio je napumpati državne rashode za nekoliko desetaka milijardi godišnje. Dogurao je do pohvale sotoniziranog Ive Sanadera, koji je kazao da je Šukerov proračun na tragu financijske logike Vlade u kojoj je on bio gazda! Pa, gdje ćeš gore?
HDZ-ovo shvaćanje demokracije u kostimu SDP-ovih boja
Fizički, potrebno je otići samo mrvicu "dolje", u prvu ulicu koja vodi od Trga svetog Marka prema Donjem gradu. U Ćirilometodskoj se događaju identične stvari koje se u Hrvatskoj nazivaju demokracijom. Primjer: kada je u pitanju opstanak na vlasti, SDP ima apsolutno legitimno i legalno pravo da se odrekne svojih principa i podrži proračun sotoniziranog Milana Bandića. On se također znao dosta povući u sebe u razdobljima vladavine kada stvari nisu išle glatko.
Objašnjenje SDP-ovaca da se radi o izbjegavanju komplikacija s provjerom te vlasti na izborima, koja je "zbilja super i nema veze s Milanom Bandićem", trebalo bi biti dovoljan argument. Ipak, oni pritom upiru prstom prema sjeveru, u Ivana Šukera i njegovu šeficu i viču da su ovi puno gori.
Demokracija je nije voljela
A kako Jadranku Kosor voli ta ista demokracija? Na izborima je običavala gubiti, nasuprot se nalazio zagrebački SDP ili Stjepan Mesić. To nepovjerenje birača već godinama kompenzira pronalaženjem same sebe na pravom mjestu, u pravo vrijeme i pravoj pozi, rame uz rame uz prave ljude.
Ova žena je, inače, smijenila Jasena Mesića, čovjeka koji je na izborima u Zagrebu kotirao bolje od nje kao šefice zagrebačkog HDZ-a na prijašnjim lokalnim izborima. Mlađi Mesić, kojemu je neslušanje stranačkog vodstva potpuno strano, prozvao je šefove SDP-a, nacionalnog Zorana Milanovića i gradskog Davora Bernardića, zbog različitog stava prema proračunu i kazao da bi netko od njih dvojice trebao podnijeti ostavku. Budući da je zahtjev došao od HDZ-ovca, on nam se u isti mah može učiniti bizarnim, ali u osnovi je sasvim opravdan.
Što bi se dogodilo kad bi institucije počele raditi svoj posao?
Probajmo zamisliti što bi se dogodilo da ostavku daju svi koji bi je trebali dati. Ne bi ostao gotovo nitko. Slično kao kad bi svi koji su počinili zločin nad javnim financijama završili u zatvoru, pa bilo to zbog uzimanja novca iz javnog poduzeća za stranku ili promatranja kriminalnih dealova koji su od tvrtke, poput Hrvatske elektroprivrede, napravili gubitaša koji se u kriznoj godini može izvući iz "banane" ako hoće.
Previše je termina u Šukerovom i Bandićevom rječniku podvedeno pod izraz "posljedica svjetske krize", a istrage pokazuju da se neki od njih lako mogu zamijeniti sinonimima iz kaznenog zakona.Trebalo bi onda u zatvor i s onima kojima je namještanje javnih natječaja za poznanike i prijatelje normalan način poslovanja, kao i udovoljavanje lobistima, poput Miomira Žužula, u rasprodaji strateške državne imovine. Pa, netko treba odgovarati i za urušavanje dobrovoljnog mirovinskog stupa u koji radnici polažu novac i nade da neće završiti kao zadnja sirotinja danom odlaska u penziju. Isto vrijedi i za mijenjanje vrijednih gradskih lokacija za zemljišta na periferiji grada, uvaljivanje u dugove čije se plaćanje odgađa unedogled, davanje povlaštenih mirovina ljudima koji ni po kojem kriteriju nisu zaslužili penzioniranje i parazitiranje na klimavom mirovinskom sustavu...
Dakle, previše je termina u Šukerovom i Bandićevom rječniku podvedeno pod izraz "posljedica svjetske krize", a istrage pokazuju da se neki od njih lako mogu zamijeniti sinonimima iz kaznenog zakona.
Udruženi demokratski pothvat
A odgovor na pitanje što bi bilo da se stvarno nešto temeljito mijenja kaže: lica koja običavamo viđati na televiziji bila bi maknuta s ulica i funkcija.
Njihov udruženi poduhvat koštao je milijarde i doveo do ocjene S&P-a koja manje-više garantira da ni čudo ne može Hrvatsku transformirati u održivo poduzeće. No, to možda nije najstrašnije. Kukuriku koalicija, koja će nam se pojaviti kao reakcija na vlast što nas je na način nezamisliv krajem devedesetih dovela do ruba provalije, ljutnula se zato što je HDZ ozakonio zamrzavanje državnih rashoda.
Pa koliko im, pobogu, novca još treba? Što je s tim ljudima? Kako oni uopće zamišljaju vlast? Je li toliko nerealno za očekivati da se rekordan postotak plaće koje im svaki zaposleni daje mjesečno potroši na nešto osim opstanka na vlasti, pa bila ona demokratski ili poludemokratski izabrana ili do kraja oktroirana?
S ovakvim dometima demokracije i ponudom za parlamentarne izbore, preostaje nam da za vlastito dobro ukinemo demokraciju ili pod hitno otkrijemo naftu.
