U vrijeme donošenja Deklaracije, voda je, valjda, kao i zrak, bila do te mjere podrazumijevajuće pravo da je se nije smatralo – ili sjetilo, ili predvidjelo – potrebnim uključiti u tekst Deklaracije. Tek 62 godine kasnije, 2010., u Generalnoj skupštini UN-a, sa 122 glasa 'za' donesena je – neobvezujuća! - rezolucija o pravu čovjeka na vodu i odgovarajuće sanitarne uvjete. Nije bilo ni jednoga glasa protiv, ali indikativno je što je 41 glasač ostao suzdržan, i to predstavnici uglavnom razvijenih zemalja, piše Slobodna Dalmacija.
U tih šezdesetak godina stvari su se s vodom znatno promijenile – od nečeg podrazumijevajućeg, nečeg o čemu ovisi život doslovce svakog čovjeka (i svakog drugog živog bića na zemlji) pa utoliko svi ljudi na vodu imaju jednako pravo, stiglo se do resursa koji se lijepo da unovčiti, na razne načine.
Jedan od tih načina prodaja je pakirane (najčešće flaširane) vode, što mnogi nazivaju biznisom po mnogočemu ravnim ideji prodaje zraka u staklenkama. Čistog planinskog. No taj je biznis uspio.
23 koncesionara u Hrvatskoj
Na hrvatskom tržištu može se naći lijepa kolekcija različitih vrsta (izvorska, mineralna itd.) voda i različitih tvrtki koje se bave 'proizvodnjom' vode, zapravo punjenjem s izvorišta koja su od države dobili u dugoročne koncesije.
Tko sve, gdje i pod kojim uvjetima u Hrvatskoj crpi pitku vodu radi prodaje na tržištu u bocama, otkrivaju podaci Ministarstva poljoprivrede. Trenutačno su u Hrvatskoj aktivna 23 koncesionara, a šest najznačajnijih prema količinama zahvaćenih voda su Jamnica, Podravka, Cedevita (Kalničke vode bio natura), Coca Cola Beverages Hrvatska, Naturalis i Kustura.
Koncesionari prema ugovoru plaćaju jednokratnu i godišnju naknadu za koncesiju; jednokratna naknada plaća se prilikom sklapanja ugovora o koncesiji (najkasnije u roku od 60 dana od dana sklapanja ugovora), a iznos joj ne može biti manji od 50 posto iznosa godišnje naknade za koncesiju utvrđenu prema količini vode za koju se koncesija daje, s tim što budući koncesionar može ponuditi i veći iznos. Godišnja, pak, iznosi 30 kuna po 'kubiku', a obračunava se po količini zahvaćene vode u pojedinoj godini korištenja.
Naknade za koncesiju uplaćuju se na prelazni račun jedinica lokalne samouprave na području kojih koncesionar zahvaća vodu, a dijele se u omjeru 50 prema 50 posto u korist Državnog proračuna RH i proračuna jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi zahvat vode.
Iz podataka resornog ministarstva se vidi da su u 2012. godini 23 aktivna koncesionara zahvatila 457.716,00 prostornih metara vode - od ukupno ugovorima danih 1.315.270,00 'kubika' godišnje, a za to su uplatili naknade za koncesije u ukupnom iznosu 14.146.124,10 kuna.
Tri lipe državi
Usporedbe radi – izgradnja škole na splitskom predjelu Pazdigrad koštala bi otprilike 50 milijuna kuna. Dakle, od 23 tvrtke (među kojima neke, istina, crpe manje količine) hrvatska država u svoju blagajnu od koncesijskih naknada ne dobije niti trećinu iznosa koji traži gradnja gradske škole.
Kad još, grubom računicom, naknade po kubiku koje državi donesu sitniš od 14 milijuna kuna 'usitnimo' po litri, ispadne da država za jednu litru vode koju koncesionar zahvati dobije – oko tri lipe!
Povećanje naknada koje bi država ubirala odrazilo bi se, jasno, na isplativost poslovanja i profitabilnost kompanija koje u Hrvatskoj crpe vodu, ali i ostvaruju određeni doprinos gospodarstvu i plaćaju poreze. Sve je to, međutim, pitanje iz domene gospodarske i drugih strategija i prioriteta jedne države.
Različiti izvori barataju podacima da je Hrvatska pri samom europskom, čak i svjetskom vrhu po količini pitke vode kojom raspolaže. Pitanje je, međutim, što to bogatstvo znači i koliko ga relativiziraju klimatske promjene, sve veće zagađenje, crpljenje vode (pa i moguća privatizacija koja, bez obzira na aktualnu zakonsku zaštitu, sve jače kuca i na naša vrata tražeći modele ulaska).
Potrebna nova istraživanja
Vlasta Toth, međunarodna tajnica za međunarodne poslove stranke OraH, upozorila je nedavno upravo u Slobodnoj Dalmaciji da bi bilo nužno provesti nova istraživanja o tome koliko zapravo pitke vode ima Hrvatska, umjesto oslanjati se na više desetljeća stare podatke ranijih istraživanja.
"Mit da je Hrvatska treća ili peta zemlja po bilo kojim zalihama voda, podzemnim ili površinskim, netočan je i krajnje štetan. Mi smo država koja raspolaže s prosječnim ili nešto malo iznadprosječnim - što zavisi o kriterijima po kojima se određuje bogatstvo neke zemlje vodom - količinama voda", kaže prof. dr. Ognjen Bonacci, dodajući da se zaboravlja na činjenicu prirodne promjenjivosti hidrološkog režima u prostoru i vremenu.
Na pitanje može li zahvaćanje vode ugroziti podzemne bazene prekomjernim (neodrživim) crpljenjem, onečišćenjem, zagađenjem..., prof. Bonacci kaže da je komercijalizacija i davanje vode u koncesiju krajnje opasan postupak koji će sigurno dovesti do precrpljivanja rezervi podzemnih voda i do brojnih drugih negativnih posljedica.
"Mislim da Hrvatska nema nikakvu strategiju upravljanja vodnim resursima. Osnovni razlog tome leži u činjenici da zapravo i ne znamo s kojim vodnim resursima stvarno raspolažemo tijekom godine i u raznim regijama. Zavaravamo se da smo zemlja bogata, prebogata vodom, što je daleko od istine".
