Studija pod naslovom “Smjernice za reformu fiskalnih odnosa u Republici Hrvatskoj”, koju je vodila Sandra Švaljek, daje niz preporuka teritorijalnog preustroja zemlje vodeći računa o ekonomskim, pravnim, političkim i socijalnim aspektima tog problema o kojem se raspravlja već 15 godina. Kada je riječ o županijama, trenutačno prijepornom političkom pitanju, studija navodi kako su razlozi za zadržavanje statusa quo “uglavnom emotivnog ili političkog karaktera”, dok racionalni argumenti govore u prilog njihova smanjenja, odnosno okrupnjavanja (niži troškovi, veći kapaciteti za pripremu i provedbu EU-ovih projekata, jednostavnije provođenje infrastrukturnih projekata, lakše definiranje regionalne politike).
STRANCI BJEŽE OD NAMETA I BIROKRACIJE: Ulaganja lani pala za čak 91 posto!
Županija dobra za Liku
Autori studije ocjenjuju da bi teritorijalni preustroj trebao početi okrupnjavanjem jedinica lokalne samouprave u onim županijama u kojima je identificiran “visok stupanj fragmentacije i visok udio stanovnika u urbanim sredinama”. Tako najveću korist od okrupnjavanja studija nalazi “u urbanim sredinama u okolici regionalnih središta”.
Jedno od obilježja takvih područja su i velike dnevne migracije pa, među ostalim, ulaganja u infrastrukturu regionalnih centara (obrazovanje, zdravstvo, kultura) imaju veći pozitivni učinak. To bi okrupnjavanje uključilo općine i gradove u 10 županija: Međimurskoj, Brodsko-posavskoj, Dubrovačko-neretvanskoj, Istarskoj, Primorsko-goranskoj, Osječko-baranjskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Zadarskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Varaždinskoj.
S druge strane, vrlo malo opravdanja nalazi se za spajanje općina i gradova u županijama s isključivo ili pretežno ruralnim zajednicama kao što su Ličko-senjska, Šibensko-kninska, Virovitičko-podravska, Karlovačka i Koprivničko-križevačka. U tim područjima, s rijetko naseljenim stanovništvom, smatra se da “treba približiti ponudu javnih dobara i usluga”.
Reforma financiranja
S obzirom na kretanje troškova za opće javne usluge po stanovniku, studija zaključuje da bi u Hrvatskoj bilo opravdano okrupnjavanje na način da bi općine trebale imati najmanje 5000 stanovnika, a gradovi najmanje 10.000 stanovnika. Prema sadašnjem stanju, od 127 gradova, u čak njih 60, ili gotovo polovici, broj stanovnika manji je od 10.000, a dva grada (Vis i Komiža) imaju manje od 2000 stanovnika. Prosjek za 428 općina je tri tisuće stanovnika, pri čemu ih više od trećine ima manje od dvije tisuće stanovnika, a 37 ih nema ni tisuću.
Na kraju, studija sugerira i reformu financiranja jedinica lokalne i regionalne samouprave. Kako se uglavnom financiraju od poreza na dohodak, koji je nepouzdan jer ga središnja vlast koristi za svoje ciljeve, preporučuje se porez koji bi lokalnim vlastima omogućio veću samostalnost u odlučivanju poreznog opterećenja na njihovu području.
Među ostalim, to bi im omogućilo uvođenje poreza na nekretnine koji je, inače, izvor oko dvije trećine prihoda lokalnih jedinica u zemljama Europske unije. Osnovica poreza na nekretnine, navodi se, bila bi identična osnovici komunalne naknade, ali bi se njena visina izračunavala na temelju vrijednosti, a ne površine.
TOLUŠIĆ: Županije su nam bitne i za mog mandata neće se smanjivati njihov broj
