Prošlo je šest mjeseci od razornog potresa magnitude 6,2 koji je 29. prosinca pogodio Banovinu. Razorna snaga prirode potpuno je promijenila život ljudi, a mnogi od njih ni danas šest mjeseci nakon nemaju riješeno stambeno pitanje, kao što ni ne znaju kada će se vratiti u svoje domove. Jedna od njih je i Siščanka Ana Vukelić koja je u to vrijeme bila u sisačkoj bolnici u kojoj radi na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice dr. Ivo Pedišić.
Tri mjeseca prije katastrofalnog potresa koji je zadesio Banovinu, Ana je riješila stambeno pitanje. Putem kredita na 30 godina kupila je stan koji je nakon toga uredila po kćerinom i svom 'guštu' i nekako u to vrijeme mislila je da je napokon sve krenulo u pravom smjeru. U njihovom novom domu Ana i kćer proslavile su djevojčicin rođendan i sve je bilo baš kako treba.
Nove uspomene
"Sve je sjelo na svoje mjesto, planski sam procijenila da mogu otplaćivati kredit, uredila dom za sebe i kćer i polako smo u svome novom domu počele stvarati nove uspomene", priča nam Ana.
No, onda se toga dana sve promijenilo. Sve je započelo dan ranije 28. prosinca s dva strašna potresa koja su zatresla to područje, ali za Anin dom i tisuće drugih razoran je bio onaj dan kasnije.
Pred mojim očima doslovno se razdvojila zgrada kirurgije
"Kao i svakog jutra i tog jutra bila sam u bolnici i radila. U to vrijeme bila sam angažirana na Odjelu jedinice intenzivnog liječenja zbog situacije s koronavirusom. Neposredno prije potresa izašla sam van te provela dekontaminaciju kako bih mogla otići na drugi odjel. Pamtim, bilo je 12.19 sati. Sve se zatreslo. U tom trenutku pred mojim očima doslovno se razdvojila zgrada kirurgije, otvorio se pod ispod nas i vidio se odjel koji se nalazio ispod nas. Nakon toga zgrada se ponovno spojila. Ne mogu riječima ni opisati kako sam se osjećala u tom trenutku. Nastao je kaos, ljudi su vrištali, paničarili, bili su u šoku, svi smo počeli izlaziti iz zgrade... U tom trenutku samo sam pomislila gdje mi je kćer, je li dobro, je li na sigurnom... Nakon toga počela sam si govoriti proći će to, nemoj paničariti", govori za RTL.hr Ana.
Prisjeća se kako ju je nazvao nećak te rekao da joj je kći dobro i da je cijela obitelj na sigurnom. U tom trenutku je odahnula, jer joj je to jedino bilo važno. Nastavila je raditi u bolnici, koja je jako stradala te je trebalo evakuirati sve ljude s odjela.
No, poziv koji je ubrzo dobila sve je dugoročno promijenio. Nazvala ju je draga prijateljica rekavši joj - nema više stana, zgrada je razrušena.
Riješit ćemo mi to
"U tom trenu pomislila sam - pa dobro, važno je da smo svi živi i zdravi, ostalo nije važno. Riješit ćemo mi to. Sad moram ići dalje raditi i pomagati drugima. U tom trenutku nisam mogla o tome razmišljati, a i nisam bila svjesna činjenica", prisjeća se Ana. Te večeri nakon što su ona i svi djelatnici i volonteri obavili lavovski posao napokon je zagrlila svoju kćer i to je ono što je bilo najbitnije. Već sljedeći dan kćer je s njezinom sestrom otišla na more, kako bi izbjegli daljnje traumatiziranje djeteta s daljnjim podrhtavanjem tla.
Tek peti dan od potresa uspjela je ući u svoj dom, koji se nalazi u zgradi koja je dobila crvenu naljepnicu.
Sve se ljuljalo
"Kako sam se osjećala toga trenutka? Bilo mi je jako teško ući i vidjeti taj prizor svog doma. Svi moji planovi poput kule od karata urušili su se toga jutra. A stan? Sjećam se osjećala sam kako se cijelo vrijeme pod doma ljulja, a u tom trenutku nije bilo potresa. Uzela sam samo najosnovnije uz pomoć prijatelja i napustila svoj dom. Ali, dugo vremena sam vjerovala da će se to riješiti u nekom pristojnom vremenu. Još u siječnju ove godine nadala sam se da ćemo kćer i ja biti ponovno u svome domu u lipnju", iskreno nam priča Ana, dodavši da kada je čula da ljudi koji su smješteni u kontejnere ugovore o najmu potpisuju na osam godina, to ju je prestravilo.
Otkrila nam je da ovih dana došao je i statičar koji je pregledao zgradu rekavši da je u jako lošem stanju, elaborat se tek treba početi raditi tako da povratak u njen dom Ani je još nažalost daleki san.
Srce mi se stisne
"U danu imam uspona i padova,kćer je ta koja je moj pokretač i zbog koje se trudim biti i pozitivna i vjerovati da će sve ovo uskoro završiti. Najteže mi je kada prolazim kraj zgrade. Srce mi se stisne i ponekad pomislim da se vraćam u svoj dom, i onda shvatim da to neće biti tako uskoro. No kćer, posao koji volim daju mi snagu i nadu da budem optimistična", ističe.
Ana i njezina kći trenutačno žive u unajmljenom stanu, koji plaćaju 1700 kuna, grad Sisak je do sada subvencirao dio iznosa od 1000 kuna, ali od srpnja to prestaje. Tako će Ana plaćati 3000 kuna za kredit za razrušeni stan i 1700 kuna za najam stana u kojem trenutno živi.
No ona ne odustaje, kaže vjeruje u bolje sutra. Na naš upit je li u cijeloj priči razmišljala da napusti Sisak kaže da joj je prošlo kroz misli jer je i dobila poslovne ponude, ali kaže da to ne bi mogla napraviti.
Volim ovaj grad
"Tu mi je obitelj, otac moje kćeri, kći ima prijatelje, a prije svega ja volim ovaj grad, to je grad u kojem živim, u kojem sam odrasla i u njemu i dalje vidim svoju budućnost", priča nam Ana. No, priznaje kako su mnogi građani ogorčeni napustili Sisak, jer im birokracija nije olakšala život nakon svega. Isto tako mnogi su tu situaciju odlučili iskoristiti za vlastiti profit i podigli cijene najma pa tako dok su cijene prije potresa bile 200 eura sad su kreću od 300 do 400 eura.
A da je birokracija i Ani zagorčala život govori činjenica da mora dokazivati da je živjela u tom stanu, iako svaki mjesec otplaćuj kredit, jer nije isti čas promijenila adresu prebivališta, ali kaže vjeruje da će se i to riješiti.
I dok bi neki pokleknuli nad svime Ana kaže da zbog kćeri to ne smije i ne želi, tako kako bi pokrila sve troškove osim što je zasposlena na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice dr. Ivo Pedišić u Sisku prihvaća i poslove kako bi uspjela pokriti sad sve troškove. Tako radi u Nogometnom klubu Metalac kao fizioterapeut, a vikendima kada se održavaju utakmice, i kao dežurni fizioterapeut.
I ništa Ani nije teško jer zna da samo želi vidjeti osmijeh na licu svoje kćeri u njezinom voljenom gradu koji kaže i danas izgleda gore nakon rata. No, i dalje vjeruje isanja trenutak kada će ponovno sa svopjom kćeri ući u njihov dom.
Svi koji želite pomoći Ani to možete učiniti uplatom na
sljedeći račun:
Ana Vukelić
HR2224840083218088346
SWIFT: RZBHHR2X
