Novi Zeland kani uspjeh zemlje mjeriti na drugačiji način te je tamošnja vlada lijevog centra nedavno predstavila svoj tzv. "proračun blagostanja" u kojemu su kao novi prioriteti postavljeni: mentalno zdravlje, borba protiv siromaštva djece i obiteljskog nasilja te protiv beskućništva.

Pitanja su to na koja bi posebnu pozornost trebale obratiti i mnoge druge zemlje diljem svijeta. Premda je Hrvatska (u mnogo pogleda) daleko od Novog Zelanda, s obzirom na to da uvijek treba stremiti boljem, razmijenili smo mišljenja s nizom aktera na domaćem terenu o tome je li moguće da i Hrvatska krene u tom smjeru.

''Ovaj potez Vlade novozelandske premijerke Jacinde Ardern doista predstavlja presedan u politici, odnosno u ekonomskom planiranju neke zapadne države u smislu da redefinira prioritete javnih politika neke države, pa i šire - sam koncept ekonomskog rasta. Tzv. 'wellbeing budget' (proračun za dobrobit društva/ljudi) detektira goruće probleme koji upućuju na zapostavljene potrebe i temeljna ljudska prava velikog dijela stanovništva. Kada pogledamo koje su to potrebe i problemi na koje je ovaj proračun fokusiran, jasno je da su oni zajednički cijelom kapitalističkom svijetu -  urušeno mentalno zdravlje, siromaštvo djece, beskućništvo i obiteljsko nasilje jasni su pokazatelji da “nešto ne štima” u ekonomiji/politici - jer stvaraju sve više ljudi koji doslovno pate i kojima nisu zadovoljena temeljna prava - zdravlje, hrana, stanovanje, zaštita života i život bez nasilja - odnosno sama egzistencija'', za vijesti.hr upozorila je Sanja Kovačević, članica feminističkog kolektiva fAKTIV.

Problem obiteljskog nasilja u Hrvatskoj posljednjih je mjeseci u fokusu šire javnosti nakon niza tragičnih slučajeva nasilja koji su prisilili vlast da tome posveti pozornost. S druge strane, problem siromaštva djece, problem beskućništva, ali i mentalnog zdravlja i dalje su najčešće sporedne teme, predmet raznih kampanja i akcija, a razvijanje sustava – čiji temelji počivaju na trudu pojedinaca i organizacija civilnog društva - tek je u povojima. I trebat će još puno rada i vremena da se mnogi i dalje ne čude zlostavljanim ženama koje ostaju sa zlostavljačima, kao i da beskućnike ne smatraju jedinim krivcima za svoje beskućništvo. Iako postoji objektivna i subjektivna odgovornost za beskućništvo, pokazalo se da su u najvećem broju strukturalni uzroci, odnosno objektivne okolnosti, one koje su ljude dovele do statusa beskućnika. Pritom su se kao glavni uzroci beskućništva pokazali problemi nezaposlenosti i financijske prirode. S obzirom na sve, ne čudi da se mnogima čini gotovo nevjerojatnim uopće i zamisliti da Hrvatska krene u smjeru Novog Zelanda, a pitaju se i ima li uopće volje za time u našem društvu i državi.

‘’Narušeno mentalno zdravlje može imati nepovoljne učinke na cjelokupno zdravlje i razvoj, osobito kada govorimo o djeci i adolescentima. Ono je povezano s većom konzumacijom alkohola, droge i cigareta, maloljetničkom trudnoćom, odustajanjem od školovanja i delinkvencijom. Sve ovo govori nam o važnosti prepoznavanja brige o mentalnom zdravlju pa bi se u skladu s tim ono trebalo naći i među prioritetima svake zemlje’’, za Vijesti.hr istaknula je psihologinja Anamarija Vuić iz Zagrebačkoga psihološkog društva (ZPD). ''Mentalno zdravlje predstavlja stanje u kojem osoba može dobro funkcionirati u društvu, sudjelovati u aktivnostima koje ju zanimaju, graditi odnose s drugima, prilagođavati se promjenama i nositi s izazovima koje život donosi. Danas znamo da su tjelesno i mentalno zdravlje čvrsto povezani te da nam mentalno zdravlje omogućava i održavanje dobrog tjelesnog zdravlja, dok problemi s tjelesnim zdravljem mogu utjecati na mentalno te onemogućiti osobu u uspješnom oporavku od bolesti. U svijetu se ova veza sve više prepoznaje pa se može očekivati da će i Hrvatska prepoznati njezinu važnost. No, kod nas je ova tema često i dalje tabu ili ju se trivijalizira’’, upozorila je Vuić.

Imajući na umu podatke Svjetske zdravstvene organizacije prema kojima svaki peti adolescent ima narušeno mentalno zdravlje kao i činjenicu da se polovina psihičkih poremećaja razvije do 14. godine, nesumnjivo je važna prevencija. ‘ "Sustavna prevencija povećava kvalitetu života, smanjuje rizična ponašanja i u konačnici dugoročno štedi novac jer su troškovi liječenja puno veći nego ulaganje u prevenciju. Jednako kao i kada je u pitanju tjelesno zdravlje, o čemu postoji jaka propaganda zdravog života, tako je potrebno javnim kampanjama propagirati i brigu o mentalnom zdravlju, obrazovati djecu i odrasle kroz programe dostupne svima te osigurati dostupnost stručnjaka mentalnog zdravlja i djeci i odraslima, prije svega u domovima zdravlja’’, istaknula je Vuić.

Kako dokinuti nepravdu kojoj su izložena djeca iz siromašnih obitelji? – u potrazi za odgovorom na to pitanje u Rijeci se okupila grupa ljudi različitih profesija i interesa i osmislila program 'Moje mjesto pod suncem'. Riječ je o nizu besplatnih aktivnosti od pomoći u učenju do kinoprojekcija, izleta, predstava, ali i rada s roditeljima. Zbog socijalnog konteksta u kojem se nalaze - dakle, siromaštva -  ta djeca imaju puno manje šanse uspjeti u životu nego njihovi vršnjaci i vršnjakinje iz boljestojećih obitelji, a da pritom taj uspjeh nema ama baš nikakve veze s njihovim vlastitim sposobnostima i talentima. Tijekom mnogih aktivnosti unutar ovog programa socijalne inkluzije njegova voditeljica  Sandra Grozdanov imala je priliku susresti brojnu djecu koja žive ispod praga siromaštva: ''Prva stvar koja mi pada napamet kada razmišljam o posljedicama koje siromaštvo ostavlja na djecu jest ta da mnogo toga što bi trebalo biti njihovo pravo, za tu djecu je - neostvariv privilegij. Kako to vidim u konkretnim situacijama? U našem programu ima situacija kada djeci doslovno otkrivamo neke nove svjetove, svjetove u kojima ih 'njihov odraz u ogledalu' iznenadi. Otkrije im da su u nekom području jako dobri, da postoje stvari koje ih zanimaju, intrigiraju, inspiriraju ... '' ''Jedna od takvih situacija dogodila se prije nekoliko godina kada nas je sveučilišni profesor pozvao u Laboratorij za precizno inžinjerstvo i tehnologiju mikro i nanosustava. Dok nam je profesor objašnjavao kako radi 3D printer, jedan dječak je slušao s puno većim interesom nego ostala djeca. U jednom trenutku počeo je  postavljati pitanja koja su toliko pozitivno iznenadila profesora da je u jednom trenutku upitao: 'Tko je ovaj dječak?' Taj dječak je daroviti dječak, ali s velikim teškoćama u koncentraciji, socijalizaciji i svemu onome što mu pobuđuje samopouzdanje'', za Vijesti.hr prisjetila se Grozdanov.

Uskoro se, kaže, pojavila prilika da prijavimo dječaka na stipendiju Zaklade Solidarna koja je u konačnici odobrena i zahvaljujući toj stipendiji dječak posljednjih godinu dana redovito odlazi jednom na tjedan na psihološke tretmane, k logopedu i pohađa sveobuhvatni sustav za uvježbavanje održavanja pozornosti - Play Attention: ''To su sve tretmani koji su dječaku nužni, ali su jako skupi i za njega bi ostali neostvaren privilegij da se u njegovu životu nisu našli ljudi koji su imali motivaciju omogućiti mu nešto što je - njegovo pravo. Zbog navedenih tretmana, djetetova učiteljica je rekla da je on postao drugo dijete. Da, drugo dijete, dijete koje ima malo bolju šansu provesti život kojim je i on i društvo zadovoljno''.

''Takve intervencije kao što je učinjena u slučaju ovog dječaka ne bi trebale počivati na dobroj volji pojedinaca, već na dužnosti društva u kojem odrasta'', podsjeća Grozdanov i poručuje: ''Nužno je i neopisivo važno da se o ovoj tematici neumorno piše i osvještava širu javnost, ali i političare kako bi se stvarne promjene počele događati i 'odozgo'. Jedino sustavna i stabilna promjena po pitanju dječjeg siromaštva može učiniti dovoljno veliku razliku zbog koje će naša djeca odrastati u društvu dostojanstva i solidarnosti''.

''Premijerka Ardern jasno je izrazila da je stopa obiteljskog/seksualnog nasilja na Novom Zelandu - milijun žrtava godišnje, uključujući 300.000 djece - sramna i nedopustiva i da je politički prioritet da se to promijeni. Fokusiranjem javnog novca i velikim proračunom za rješavanje ovakvog stanja Vlada Novog Zelanda pokazala je konkretnu političku volju i shvaćanje koliko je za dobrobit društva važno adresirati ovaj problem i suočiti se s njim konkrentnim mjerama - za koje je naravno potreban novac'', istaknula je Kovačević.

Hrvatska, odnosno politička vlast u Hrvatskoj, tek je nedavno deklarativno izrazila volju za radom na suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja zauzimanjem za ratifikaciju, pa onda i samom ratifikacijom Istanbulske konvencije, podsjetila je Kovačević: ''Svjedočili smo da je tome bilo i da još uvijek ima otpora i u samoj vlasti i šire u društvu. Bojim se da je i ta deklarativna volja najviše rezultat političkog pritiska 'izvana', prije svega iz smjera Europske unije. Organizacije koje se bave pravima žena u tom smjeru, naravno, pritišću desetljećima, među ostalim zahtijevajući da se javni novac uloži i u prevenciju i u nužne servise - S.O.S. linije, sigurne kuće, rješavanje radnih i stambenih pitanja žrtava nasilja, psihosocijalnu pomoć žrtvama, kao i u nužne promjene i edukaciju u mjerodavnim institucijama. To su zahtjevi i same ratificirane Konvencije koja državu obavezuje na konkrentne mjere, a nevladinom sektoru daje prostor za učinkovito djelovanje, kontrolu i pritisak''.

''Dobro je da postoji i pritisak 'odozdo' u vidu inicijative #spasime i zasad se pokazalo da vlast taj glas žena ne može ignorirati. No, konkrentne mjere još ne vidimo. Za konkretne mjere potreban je novac u proračunu, tj. ono što je upravo napravio Novi Zeland - sastavljajući proračun koji je usmjeren na prevenciju, edukaciju stručnjaka i javnosti, na ključne servise u zajednici, reformu institucija, prije svega kazneno-pravnog sustava. Pratimo kako se ratifikacija Konvencije razvija u susjednoj Srbiji, koja ju je ratificirala pet godina prije Hrvatske, a unatrag nekoliko godina razvila i razradila vrlo učinkovite procedure u suradnji institucija vlasti i nevladinog sektora u smjeru sprječavanja rodno uvjetovanog nasilja. Možemo reći da je tamo država pokazala političku volju, no u samoj implementaciji, ponajprije zbog ukorijenjenog patrijarhata i dalje ima puno problema'', kazala je Kovačević.

Napominje da bi izdvajanje odgovarajućeg iznosa iz proračuna i usmjeravanje tog novca u dogovoru s organizacijama relevantnima i stručnima za probleme vezane uz rodno uvjetovano nasilje značilo izraz stvarne volje: ''Zasad imamo podatak da za provedbu Konvencije u Hrvatskoj za 2019. nije osigurano ništa više novca nego u prošloj godini, a to nije dobar pokazatelj političke svijesti i volje ove Vlade. U svakom slučaju Hrvatska će pratiti trendove u EU jer je EU kao zajednica država također potpisnica Konvencije. Naravno, ako na idućim parlamentarnim izborima ne dođe do još većeg skretanja udesno, no to neće biti dovoljno jer imamo sustav koji zapinje na svim razinama. Ukratko, rekla bih da su stvarna volja i svijest o ovom pitanju kod nas tek u procesu nastajanja, no u nekoj budućnosti mogu zamisliti zaokrete u javnim politikama i kreiranje proračuna po uzoru na Novi Zeland'.

Međutim, treba imati na umu da je važno zadovoljiti i još neke preduvjete u smislu preventive kad je riječ o obiteljskom nasilju. Uostalom, već i sam puni naziv Istanbulske konvencije - Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji - govori da je sprječavanje, odnosno prevencija nužan preduvjet u borbi protiv nasilja prema ženama i protiv obiteljskog nasilja. "Preventivne mjere su ključne -  u smislu osvještavanja javnosti kroz medije i medijske kampanje, kroz edukaciju i usavršavanja stručnih osoba i institucija", naglašava Kovačević i dodaje: ''Važno je i što IK nažalost ne navodi eksplicitno: stvoriti preduvjete za budućnost kroz sustav odgoja i obrazovanja koji će uključiti učenje o nenasilju, nenasilnoj komunikaciji i rodnoj/spolnoj ravnopravnosti. Prevencija je vezana i uz policijske ovlasti i odgovarajuće zakonske regulative i procedure''.

''Ključan preduvjet je i osiguravanje ekonomske stabilnosti svih građana i građanki, što uključuje pravo na siguran rad i primjerene sigurne prihode, ukratko poštovanje radničkih prava s naglaskom na prava trudnica, majki i radnica općenito, kao i svima dostupne javne servise - zdravstvene, skrbne, stambene, obrazovne … Kao što znamo, daleko smo od takvog društva, što nas vraća na primjer Novog Zelanda koji nam govori da je borba protiv nasilja nad ženama - uz druge javne politike koje se suočavaju s gorućim životnim problemima većine ljudi i rješavaju ih - jedina opcija koju imamo ako želimo pravednije i sigurnije društvo''.

Preventiva je ključna i kad je riječ o beskućništvu, u smislu razvoja preventivnih programa za koje je potrebna pomoć, suradnja i razumijevanje donositelja odluka na svim razinama. Upravo je beskućništvo rastući socijalni problem u Hrvatskoj, no i dalje u pojedinim velikim gradovima i središtima županije ne postoje nikakve usluge ni programi za beskućnike. Iako im je baš to zakonska obveza, već godinama upozorava Hrvatska mreža za beskućnike, čiji je važan dio splitska udruga MoSt, jedna od prvih u Hrvatskoj koja je prepoznala problem beskućnika i već im 18 godina pruža ruku pomoći i suradnje.

Nažalost, Hrvatska i dalje nema Strategiju borbe protiv beskućništva. Unatoč vidljivim velikim promjenama, javnost i dalje nije dovoljno senzibilizirana za problematiku beskućnika. Neobično, jer čak petina stanovnika Hrvatske živi u riziku od siromaštva, pri čemu je ono višestruko prisutnije u ruralnim područjima. Socijalne naknade nisu dovoljne i ne omogućuju zadovoljavanje ni osnovnih životnih potreba, a posebno su u toj situaciji ranjive starije osobe koje i dalje žive u iznimno teškim uvjetima. Ujedno, ni sustav ovrhe još nije učinkovit ni pravedan, upozorava pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

Ključna karika u izlasku iz beskućništva jesu zapošljavanje te pitanje stanovanja koje je često rizični faktor s obzirom na to da je najviše beskućnika živjelo u podstanarstvu, a u kombinaciji s razvodom braka, narušenim zdravljem i gubitkom posla dogodio se pad u beskućništvo. Jedno od rješenja je poticanje socijalnog poduzetništva i osnivanja socijalnih zadruga, a s obzirom na to da se u razgovoru s najvećim brojem beskućnika pokazalo da im je velik problem isključenost iz društva i nedostatak podrške, nužno je osigurati im na sustavnoj razini sveobuhvatnu psihosocijalnu podršku i pomoć. Jer, beskućnicima je potreban osjećaj da postoji dovoljna zainteresiranost i usmjerenost društva na teškoće s kojima se suočavaju.