Stalno ih tjeram da se idu vani igrati, ali u pravu su kad mi kažu da ne znaju gdje bi, osim na školsko igralište. Gledam vremensku prognozu za vikend. Sunce je, do 23 stupnja. To je to. Vodim ih baki i djedu u Liku. Stvarno dugo nismo bili. Zovem majku, oduševljena je. Odmah dovikuje tati, a on ponosno dobacuje kako će spremiti nešto posebno. Subota je rano ujutro, naspavali smo se, krećemo se za Brinje. Skrenemo putem u Plodine jer volim svojima donijeti neke stvari usput, pa mi je tu najjednostavnije i nekako najdraže. Baš na izlazu iz grada, sve na jednom mjestu, a i tata je najavio rebarca na grillu. Neka se nađe svega pomalo. Stižemo u Liku, mama i tata čekaju nas u bašči, kako oni zovu svoj vrt na koji su iznimno ponosni. Tata ljubi unuke i snahu pa mi iz ruke uzima vrećice koje smo donijeli. – Dobro je tebi u Zagrebu vidim. Pravi si bogatus, briktaš ti je pun. – Neću komentirati, došli smo se veseliti. U Lici naravno nisu 23 stupnja, no dan je kao iz snova. Svjež zrak, sunce, čuje se pucketanje vatre. Tata radi svoj slavni grill. Klinci skaču okolo, moja draga pomaže mami oko postavljanja stola.
Pomažem tati oko grilla, premda je on, naravno, najveći majstor. – I najbolji kuhari imaju pomoćnog kuhara. Jel' tako?Je, tata. Tako je. - Vadimo rebarca iz paca, majka je već servirala župu s puno kuhanog merlina. Takvu svi najviše volimo. Dobro, skoro svi. Vidim svog sina kako liže sladoled prije ručka. – Hej, ne može prije ručka! Halo! – vičem. Baka, moja majka, govori neka pustim dijete na miru i dodaje da kod bake može činiti što hoće jer ga ne vidi često. Puštam i popuštam. Vikend je, lijepo je, svi smo na okupu. Naš je mali veliki jilac i djedova rebarca ne propušta. Savršena su, uz pravi lički krumpir u kori, male police premazane maslom uz suhu slaninu. Uh, zbilja je savršeno. Mama je dinstala zelje sa suhim mesom, a mi smo donijeli nekoliko vrsta povrća za salatu. Ovo je ručak za koji se isplatilo potegnuti u Liku. Dolazimo opet sljedeći vikend. I onda nema sladoleda prije ručka. Jasno?
