Stoga, uz dužno poštovanje i iskustvom uzrokovanu paranoju, možda nije naodmet razmisliti o krajnjim posljedicama nove politike stanogradnje naše Vlade, čiji se obrisi trenutno tek naziru, ali već ima prve kritike.
Da je Vlada dosad bila oštra prema građanima, a manje prema krupnom kapitalu svjedoči uvođenje harača. Preko pojedinih medija Vlada im je poručila da se po ministarskim kavama priča kako će harač biti ukinut samo ako se ukine nulta stopa PDV-a i ako se postojeća poveća na 25 posto. Prijetnja je to koja će svakog pametnog čovjeka nagnati na pomisao da je harač – bolji, jer će 25 posto PDV-a podići cijene na razinu da će dio plaća koji inače ždere krizni porez – otpasti sam od sebe i otići ravno u državnu blagajnu.
Koga spašava Kosor
Ona je punija ovog siječnja nego prošlogodišnjeg, ali ne zahvaljujući većim doprinosima i drugim pokazateljima zaposlenosti i prosperiteta društva, nego upravo skidanju s neto iznosa plaća radnika – haraču. On se, pak, tiče samo onih poslodavaca koji su solidarni s osiromašenim zaposlenicima, pa su im eventualno nadoknadili ono što im je uzela država. A takvih je iznimno malo, što znači da harač pada direktno na leđa najnižeg sloja hranidbenog lanca prestravljenog činjenicom da u Hrvatskoj svaki dan petsto ljudi završava na burzi.
To je stara priča, ali preko nje dolazimo do pitanja hoće li Kosor svojim graditeljskim mjerama spasiti radna mjesta u stanogradnji ili će samo tim istim poslodavcima omogućiti da prodaju ono što su već sagradili, a uporno odbijaju spustiti cijenu? Kritičari kažu da je vjerojatnija ova druga varijanta.
Shiny 'hupy' people
Kao prvi argument uzmimo da je premijerka za ministra rada (!), gospodarstva i poduzetništva izabrala bivšeg šefa Hrvatske udruge poslodavaca. Zbog toga, ali i zbog tmurne statistike Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, čini se da pritom nije previše žalila zbog eksponencijalnog rasta nezaposlenosti, niti ga je uz pomoć Đure Popijača zaustavila.
HUP se ni po definiciji ni po praksi nije proslavio borbom za radnička prava, nego upravo suprotno – teži fleksibilnijem otpuštanju, manjoj minimalnoj plaći i povećanju profita, sprečavanju oporezivanja ekstraprofita, te radije gleda oporezivanje neto iznosa plaća radnika. U konačnici, HUP je mjesto okupljanja interesa trgovaca, bankara i graditelja, kraće rečeno – klub krupnog kapitala.
Prebacivanje na novog dužnika
Tako dolazimo do 200 eura po kvadratu nove nekretnine koje će država posuditi onim rijetkim biljkama koje spomenutim bankarima već nisu dužne desetke tisuća eura s rokom otplate duljim od 20 godina. Oni će taj iznos, koji i nije bog zna što, vratiti državi, a pritom će otplaćivati precijenjene stanove zato što su se graditelji uvalili u velike kredite u fazi kada su bili neumjereni u betonu jer im je išlo dobro. U to zlatno doba štovanja zlatnog teleta graditelji su naštancali dovoljno stanova da ih sada muči jedino činjenica što ih nisu prodali.
Sudeći po poštenju koje krasi hrvatske novobogataše i nezavisne zidare, nije isključeno niti da su krali na armaturi, a to će kupčevom oku, obnevidjelom od cijene kvadrata i visine kamate, morati promaknuti. Ako kupi stan od našeg zidara, građanin pozajmičar će olakšati život zidaru i banci, a ona će mu desecima godina strpljivo ubirati kamate. To bi ipak mogao biti vjerojatniji cilj hrvatske Vlade, pa makar bilo prodano samo tisuću stanova.
Ustani, Gojko, Hrvatska te zove
Naravno, to sve može biti i paranoja koju će Kosor svojom dobrohotnošću demantirati kada objavi sve detalje strategije poticanja stanogradnje. Baš kao što je objavila sve detalje i demantirala činjenicu da joj je država prilikom kupnje prvog stana neopravdano subvencionirala daleko više od pišljivih 200 eura po kvadratu.
Umjesto ove Vladine mjere zato predlažemo formiranje nove komisije. Po uzoru na neke davne idole upravljanja stambenim kvadratima može se nazvati "šuškovom", pa da vidimo ima li na tržištu još kakav stan od 90 kvadrata koji košta 23 tisuće maraka, koga treba iz njega istjerati, a kome nakon toga može pripasti kao prva nekretnina. E, to bi bio dobar posao!
