Svake godine mi novinari pišemo kako je sramota da se svi mi Vukovara, hrvatske svetinje, simbola, Grada heroja i kako mu još ne tepamo, sjetimo samo jednom na godinu, u dane oko obljetnice njegova pada. Ali najstrašnije je to što da nije obljetnice, ne bismo ga se sjetili niti taj jedan put na godinu. Svakih 365 dana isti se cirkus sjati u taj grad, tisuće ljudi dobrih namjera, željnih da odaju počast onima koji su krvarili i iskrvarili, ali i oni koji tamo dolaze po političke poene, odraditi "obavezne figure" hrvatske politike.
A što opipljivo od toga imaju Vukovarci? Ništa. Tisuće posjetitelja ni ne prespavaju u gradu. Ne kupe ni lampione. Eventualno popiju koje piće ili pojedu nešto. Nitko ih ne krivi, ali slaba vajda je od toga...
Lako je, i toliki u ovoj državi to tako vole, gordo uzvikivati "Ne zaboravite Vukovar", ali teško je, očito, sjetiti ga se, jer Vukovar je i danas grad prepun ruševina, ožiljaka, grad oko kojeg i dalje stoje ploče s natpisom MINE. Grad s jednom od najskupljih potrošačkih košarica u državi i grad s možda najvišim postotkom nezaposlenih. Grad segregiranih škola, koji u novinama osvane tek kad se dogodi neki incident ili politički skandal. Grad koji još čeka neka leđa da ga iznesu iz mraka...
Previše je onih kojima Vukovar i danas treba samo kao ruševina, kao simbol, kao žrtva nad čijom sudbinom mogu ridati, jednako kao što je kao žrtva poslužio '91. Ni danas ne razgovaramo o optužnici koju je glas srušenog Vukovara, Siniša Glavašević te krvave jeseni pročitao ne protiv agresora, nego protiv tadašnjeg vodstva mlade hrvatske države jer su njegov grad i tisuće Hrvata ostavili da izginu, a ja bih dodao, dok su se oni posvetili privatizacijskoj pljački ostatka zemlje. Rasprava o tome odgurnuta je na marginu i ostavljena povjesničarima, jednako kao što je zaboravljena i revizija privatizacije.
Autodestruktivni talent
Vukovarska je godišnjica ipak, neuobičajeno, prošla bez politikantsko-patetičnih izjava. Zasluga je to službenog početka kampanje za izbore i dogovora političara da ne koriste tragediju u predizborne svrhe. S druge strane, Vukovar je taj početak kampanje utišao do gotovo pristojnih tonova. Kažem, gotovo, jer neki se jednostavno ne daju utišati, poput Vladimira Šeksa, koji i dalje trubi o crvenima. Zanimljivo je da on nije sudjelovao u napadima na novopečenog varaždinskog gradonačelnika Gorana Habuša, kojem se mora čestitati na upravo genijalno upropaštenoj političkoj karijeri. Pobijedio je uvjerljivo na lokalnim izborima taman pred parlamentarne i dao vjetar u jedra svojoj koaliciji, bio je na listi za Sabor i smiješila mu se blistava budućnost. A onda se nalio, sjeo u službeni auto i izazvao prometnu. Talent, nema što.
Jezik za zube
I dok se nastavlja suđenje njihovom bivšem šefu, koje, usput, na trenutke izgleda kao da je presuda već napisana, a sudac si još samo mora popuniti praznine, HDZ-ovci pokušavaju zbiti redove i odbaciti glasine o sveopćem rasulu. A onda im se desi ovo. Neki bi morali naučiti da ne moraju samo jezik držati za zubima dok šefica govori.
Iako bi šefici bilo bolje da ne govori. A pogotovo ne neprekidno u kameru cijele 92 sekunde u skupo plaćenim terminima nacionalne dalekovidnice. Ako je cilj bio napraviti potpuno drugačiji prvi predizborni spot od lirike Kukuriku koalicije koja ima plan u zoru kada je Hrvatska najljepša, zadatak je fenomenalno ispunjen. Jedino što je mene Jadranka Kosor uvjerila samo u to da nije izgubila spikerske sposobnosti. Mogle bi joj koristiti...
