Razmirice između hrvatske vlade i naftne kompanije Petrol ne jenjavaju ni u ovoj godini. Političko ograničavanje cijene goriva na benzinskim crpkama, a kojih ta slovenska kompanija u RH posjeduje oko dvjesto, međutim, nije jedini sporan moment, piše DW.
Pored načelnog pitanja treba li se država uopće tako izravno petljati u tržište, ostaje neprijeporna njezina dužnost zaštite tržišnog natjecanja. Pritom se dakako misli na osiguravanje relativno jednake šanse za sve aktere u toj igri, ovaj put trgovini benzinom. No čini se da jedna krucijalna činjenica u opisanom kontekstu biva drastično zanemarena.
Daljnjih približno 450 crpki, od ukupno 870 u Hrvatskoj drži mađarski Mol posredstvom svojih vezanih poduzeća Ine i Tifona. Drugim riječima, Mol i Petrol zajedno kontroliraju otprilike tri četvrtine pripadajućeg tržišta, što predstavlja evidentan oligopol.
Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja RH predviđa obrambene mehanizme u korist države i krajnjih potrošača za takvu situaciju, ali stanje se šutke tolerira već dvije godine. Početkom 2021. godine, naime, Petrol je udvostručio broj svojih crpki kroz preuzimanje kompanije Crodux. Mol je pak dotad već dugo bio u napadno povlaštenoj poziciji.
Na koga se (ne) odnosi zakon
Pravo pitanje o mjeri državne intervencije stoga nije ono koje se tiče reguliranja marže trgovaca naftnim derivatima sada. Veći je problem što vlada nije reagirala ranije, s obzirom na očite prekršaje takmaca na tržištu, u vezi s koncentracijom njihova posjeda.
Na to je proteklih godina ponajviše upozoravao Goranko Fižulić, nekadašnji ministar gospodarstva RH, danas kolumnist portala Telegram. „Bio sam u vladi kad je uvedena formula za formiranje cijene goriva, dok je ranije cijena bila dirigirana jer je Ina bila uvjerljivo glavni, ako ne jedini ponuditelj“, prisjetio se Fižulić.
„Takva regulacija potrajala je do 2014. godine“, nastavio je, „uzimajući u obzir, pomoću formule, tečaj dolara u odnosu na kunu, cijenu derivata na Mediteranu, i određenu maksimalnu maržu na crpkama."
No, Ina je funkcionirala po državnom principu, bez trke za profitom, a udio vlastite proizvodnje u ukupnoj potrošnji je bio daleko veći nego danas. No, onda je Ina privatizirana, pa se moralo pristupiti drukčijem odnosu prema tržištu, objašnjava Fižulić: "Ne samo da joj nije naređeno da dio svojih crpki prepusti drugima, nego joj je nekritički dopuštena i kupnja Tifona.“
Fižulić smatra da iz sadašnje tržišne situacije postoje dva izlaza. Prvi je povratak navedenoj formuli, s modifikacijama u odnosu na onu stariju. Drugi, logično, bio bi ispravak propuštene regulacije: nalog nositeljima oligopola da se riješe dijela svojih prodajnih mjesta kako bi se zatim moglo govoriti o nekakvoj istinskoj utakmici na tržištu.
„Ili to, ili da se jasno kaže da se zakon na Mol i Petrol – ne odnosi. No ova se država generalno ne snalazi oko pitanja tržišta i okolnosti na njemu, što pokazuje i npr. rast cijena nakon ulaska RH u eurozonu“, uvjeren je Goranko Fižulić.
Intervencija ili kaos
Ovaj naš sugovornik upozorava da je, nakon ukidanja spomenute formule, marža na gorivo sa 65 lipa narasla do dvije kune.
S njim se u osnovi slaže i drugi bivši ministar gospodarstva RH kojeg smo kontaktirali, Davor Štern, mada su bili pozicionirani na različitim polovima političkog spektra. I, ako ih se oba moglo smatrati bespogovorno odanima slobodnom tržištu, danas se čini da su im stajališta bitno složenija. „Svi su se nekoć zaklinjali u tržišnu ekonomiju, deregulaciju i libertarijanizam, ali to se pokazalo neupotrebljivim u krizi. Nema pomoći bez države“, rekao nam je Štern.
„Država ima instrumente zaštite općeg interesa i samog tržišta, a mi sad imamo posla s ugroženom opskrbom. Mora se intervenirati ili dolazi do kaosa“, drži ovaj nekadašnji političar, inače baš naftni stručnjak koji je u svoje vrijeme bio, među ostalim, na čelu Ine.
Tada je marža iznosila svega 12 lipa po litri – posvjedočio nam je Štern - pri čemu se vodilo računa samo da pokrije gubitke i ponudi jeftinu robu za domaćeg kupca. Potom je Europska unija naložila povlačenje države, ustvari privatizaciju Ine koju će RH ubrzo i dodatno, a u kriminalnim okolnostima, sasvim ispustiti iz svojih ruku.
Dogovorna ekonomija kao rješenje
„Sad se na koncu ekonomija stisnula, sve je poskupjelo, a imamo faktično i taj oligopol koji je sam po sebi problem. Dovoljno je da dva glavna igrača prate jedan drugog, ne moraju se ni dogovarati eksplicitno, pa već kontroliraju sve", kaže Štern.
Pritom nemaju svi iste uvjete, jer postoje i mali trgovci s benzinskim crpkama koji se svakako muče. "Stoga bi dobro bilo da vlada sjedne s vodećim akterima, da naprave zajedničku kalkulaciju i vrate u opticaj prihvatljivu formulu. Prema minimumu nužnom za održanje opskrbe, dakle, i mjerom profita za ovakvu krizu koja će potrajati“, rekao je Štern za DW.
Davor Štern je na naše pitanje o rješenju situacije naglasio da se ono zove - dogovorna ekonomija. Ono što danas imamo na umu kod takvog upravljanja tržištem, ionako je još prije pola stoljeća bila ustaljena praksa na kojoj je zapad Europe prosperirao par decenija nakon Drugog svjetskog rata.
Ideološke podvale po kojima je riječ o ekskluzivno socijalističkim ekonomsko-političkim uporištima, nemaju veze s istinom. Tržište u svakom slučaju pokazuje da nije sposobno samostalno očuvati jedno od dvije svoje temeljne pretpostavke. Država tako sad mora uskočiti da mu spasi i potrošnju i potrošače.
