Vrijeme radnje je ponedjeljak, tri sata poslije podne. Do iznemoglosti nazivate broj porezne uprave u glavnom gradu ne biste li doznali servisnu informaciju o vlastitom dugovanju prema državi za porez na automobil. Telefon zvoni, ali s druge strane nema odgovora ni bilo kakvih znakova života. Ne uključuje se čak ni automatska poruka koja bi vam otkrila kada trebate nazvati da biste dobili željenu informaciju. Možda su u režimu ljetnog radnog vremena, kaže susretljiva kolegica iz ureda. Možda sa imaju točno određeni sat kada komuniciraju sa strankama. Bijes raste jer, iz perspektive nekoga tko je cijeli život radio u privatnom sektoru, jedva da znate da radno vrijeme postoji, a pojmovi poput skraćenog ljetnog režima rada ili vremenski točno ograničenog rada sa onima koji trebaju vaše usluge potpuna su vam nepoznanica.
Iskustvo s poreznom upravom samo je jedna od skica iz svakodnevnog života prosječnog građanina ove zemlje koji se da bi riješio bilo kakvo administrativno pitanje najprije treba oboružati velikom količinom strpljenja. Nakon toga strateški bi bilo najmudrije otkriti radno vrijeme svih ureda u kojima je nužno ishoditi potrebnu dokumentaciju za rješavanje određenog problema. To radno vrijeme uglavnom se poklapa s radnim vremenom svih zaposlenih u ovoj državi. Stoga, nakon obavljanja svih strateških priprema koje ste zapravo radili na štetu poslodavca jer, podsjetimo, na postoje automati koji bi vam takve informacije pružili izvan radnog vremena, dolazi se do najosjetljivije faze započete operacije.
Na redu je rješavanje dileme da li iskušavati strpljenje poslodavca i primjerice papire za podizanje stambenog kredita pokušavati ishoditi uz obavezno kašnjenje na posao i proizvoljno produljenje trajanja pauze ili jednostavno uzeti godišnji odmor i nadati se da će njegovo trajanje biti dovoljno za dobivanje bitke s birokracijom. Dilema je to s kojom se ne jednom u životu susreo svaki punoljetni zaposleni građanin ove zemlje, a koje ne bi bilo da se ikada u Hrvatskoj državna i javna uprava pokušala postaviti po mjeri građana zbog kojih postoji i bez čijeg rada ne bi bilo novca za plaće i sva ostala prava vojske državnih službenika i namještenika.
No, zašto bi se zaposleni u javnim i državnim službama uopće opterećivali pitanjem koliko su na usluzi građana, kad se ministar uprave Davorin Mlakar ponaša opušteno da opuštenije ne može. Još u svibnju je taj gospodin imao briljantne izjave vezane za problematiku javne uprave. Kada mu je u posjet došla šefica Jadranka Kosor, Mlakar je, bez da je trepnuo, izjavio kako će mu trebati gotovo godinu dana da sastavi Registar zaposlenih u javnoj upravi i na taj način omogući državi uvid u to koga sve i zbog čega plaća svaki mjesec.
Može li bilo tko zamisliti vlasnika tvrtke, ma koje ona veličine bila, da tako hladnokrvno izjavi kako će mu trebati nešto malo manje od godine dana da shvati koliko ima zaposlenih, kakva je njihova struktura, što te za koliko novca rade. Za razliku od ministra Mlakara, Ivicu Todorića ili Emila Tedeschija sigurno se ne može zateći s takvim pitanjem. Oni u svako doba dana i noći znaju koliko imaju zaposlenih i koliko im mjesečno novca treba za njihove plaće. Još je manje vjerojatno da bilo tko na njihovom platnom spisku na radnom mjestu prodangubi više od minute dnevno.
Međutim, umjesto da se ozbiljno zabrine, na Mlakarovu nonšalanciju u raspolaganju novcem poreznih obveznika premijerka nije ni trepnula već je tom istom zgodom, kao da se to nje ne tiče i kao da je netko drugi sjedio sve te godine u vlasti, izjavila kako "Vlada razmišlja o mogućoj racionalizaciji državnih uprava, zavoda i agencija" te da ih je "više od 90 s impresivnim brojem zaposlenih i svaki peti je nekome šef".
"To je nešto čime se treba pozabaviti", vizionarski je ustvrdila premijerka. Nakon toga, kao ni posljednjih 15 godina, do danas nije se dogodilo ništa. Prošla su dva puna mjeseca, a i dalje je svaki peti zaposleni u državi šef, i dalje se ne zna koliko, koga i za koje točno poslove država plaća vojsku činovnika. Nema niti jedne odluke Vlade koja bi predstavljala bilo kakav pokušaj uvođenja reda i štednje u javnu upravu.
Shvatili su to i u Bruxellesu, pa je ovih dana u Hrvatsku prispjelo pismo sa 21 uvjetom za zatvaranje pregovora u, za Hrvatsku vrlo problematičnom, Poglavlju 23 (pravosuđe i ljudska prava). Među ostalim, želi li do kraja godine uspješno okončati pregovore, Vlada mora provesti hitnu reformu javne i državne uprave. Traži se njena depolitizacija i profesionalizacija na način da sustav plaćanja i napredovanja namještenika ovisi o kvaliteti njihova rada.
U prijevodu s jezika eurobirokrata to jednostavno znači da se zakonom mora onemogućiti nezasluženo napredovanje podobnih, rođaka, prijatelja i zemljaka, na štetu obrazovanih i vrijednih.
Dugogodišnju patnju Hrvata s administracijom tako bi na kraju mogla ublažiti, na ovim prostorima sve manje popularna Europska unija. U želji da, nakon niza neuspjeha na području ekonomije, barem zabije gol u vanjskoj politici, vladajuća bi garnitura mogla konačno početi uvoditi malo reda u službe koje su na platnom spisku države. No, ne treba biti preoptimističan. Obzirom da su izbori već iduće godine, HDZ će svakako voditi računa da previše ne uznemiri duhove i ne okrene tu biračku vojsku javnih i državnih službenika protiv sebe. Po svemu sudeći, promjene će ići do razine zadovoljavanja minimalnih uvjeta nametnutih izvana, ali ne i potreba vlastitih građana.
