Centar, crkva, trgovina i tri kafića, ljudi na cesti ni za lijek, pa sam na eci, peci, pec odabrao jedan od kafića. Thompson se čuo s ceste, a kad sam ušao unutra svi su me odmjerili od glave do pete i na prvu su vjerojatno pomislili da je inspekcija.

Da baš ne odskačem od mase naručio sam pivu (jer ne vozim) i sjeo za šank. Kako sam prije puta jedino znao da se nakurnjaci rade u Mrkoplju pokušao sam saznati tko ih radi. Pitao sam nakon nekog vremena onako u razgovoru za šankom i svi su mi se nasmijali i rekli: "aaaaa Radmila" i bez da sam pitao dobio sam i broj mobitela. Uz Thompsona i pivu ubrzo sam dobio nekoliko novih frendova i najbitnije vratio sam se kući s Radmilinim kontaktom.

Drugo jutro temperatura ispod -10 °C, nakon doručka nazvao sam Radmilu da vidim možemo li se naći i popričati o nakurnjacima. Predstavio sam se tko sam, što radim, a ženski glas koji me posjetio na glas Vere Čudine, koja je noćima gatala na televiziji, objasnio mi je gdje se u centru Mrkoplja nalazi drvena kućica u kojoj se ona nalazi i prodaje proizvode od vune.

Dočekale su me dvije gospođe, Radmila i Vesna i pokazale mi sve proizvode koje rade od vune: tradicionalne papuče, šešire, torbe i nakurnjake. Čak je i naša missica prošle godine na izbor za Miss Svijeta nosila laptop torbu od vune koja je nakon natjecanja prodana na aukcijskoj večeri!  

Gospođa Radmila je prije više od petnaest godina naučila filcati vunu (afganistanska tehnika rolanja, osuvremenjeni nomadski način obrade), a zajedno su do danas podučile više od 1000 žena. S vremenom su tražile način kako popularizirati proizvode od vune i pronašle su ga!

Kako sam ja praktički nenajavljeno došao u Mrkopalj, tako je i gospođa Radmila dobila ponudu da bendu LET 3 napravi outfit za album Jedina (naravno sa nakurnjacima). Prvo se dvoumila jer ipak živi u konzervativnoj sredini i nije bila sigurna kako će okolina reagirati, ali kako je znala da sve radi s dobrom namjerom popularizacije proizvoda od vune prihvatila je ponudu. Mrle i LET 3 te godine dobili su nagradu za outfit godine i počela se medijski ponovno pokretati priča o nakurnjacima, ali i ostalim proizvodima od vune.

Kroz povijest su nakurnjaci imali uporabnu vrijednost, a djevojke su se i natjecale koja će svojem dragom isplesti ljepši nakurnjak. Prije stotinjak godina kada je majka vidjela kćer kako plete nakurnjak znala je da se sprema udati, a nakurnjaci su se spremali i kao sastavni dio miraza.

Danas se nakurnjaci  rade samo kao suvenir,  za izradu je potrebno vunu oprati, češljati i filcati, a svaki primjerak je unikatan jer je nemoguće napraviti dva istovjetna (cijena im je simboličnih 80kuna).  

Ne znam kako su gospođe znale moju veličinu, ali na rastanku poklonile su mi nakurnjak Popaj.