Nesreća se dogodila u noći 28.veljače no njeno točno vrijeme kao i broj žrtava te uzroci nikada nisu u postpunosti razotkriveni. Kao rezultat svega za nesreću nikada nitko nije ni odgovarao. O tragediji je iznesen niz različitih informacija koje su s jedne strane donosile talijanske vlasti, s druge mediji, a kasnije preuzimanjem Istre i jugoslavenske vlasti u svojoj istrazi.
Eksplozija se dogodila između 15. i 16. horizonta, u prvom polju, na dubini od 240 metara. Dogodila se, prema različitim izvorima, negdje između 4 sata i 30 minuta i 4 sata i 45 minuta.
Mrtvih od 88 do 317
I broj žrtava zabilježen je različito. Prve informacije govorile su o 88 mrtvih a kasnije je njihov broj rastao. Prema današnjim podacima iz Hrvatskog državnog arhiva mrtvih je bilo 182, a primjerice prema knjizi "Istarski ugljenokopi: Četiri stoljeća rudarenja u Istri" u rudniku je poginulo 186 osoba dok je ukupno unesrećenih bilo 491. Mediji su, pak, u međuvremenu govrili kako je mrtvih bilo i 317, međutim, pretpostavlja se da je broj porastao sa stravičnim prizorom kada su karbonizirana tijela nesretnih rudara iznesena na trg u Raši jer se vidjevši ih moglo od oka reći da ih ima stotine.
Tadašnje talijanske vlasti nesreću su pokušale minorizirati pa su navele kako je njen uzrok pokvarena izolacija na jednom elektromotoru, međutim kasnijom istragom jugoslavenskih vlasti 1946. utvrđeno je kako se pravila nisu poštivala, da radnici vlasniku nisu bili važni te da su bili upoznati s opasnosti od eksplozije ugljene prašine. U tom smislu postoji i jedna od poruka talijanskog inženjera Segutija u izvještajima poslanim Rimu, a navodi se da je "vjerojatno tijekom paljenja mina došlo do eksplozije ugljene prašine koja je prouzročila eksplozivni val i jaču pojavu ugljičnog monoksida koji se proširio na sva radilišta komore tri.
Nakon jedne nesreće, uslijedila druga
U istrazi jugoslavenskih vlasti svjedočilo je više svjedoka nesreće. Među njima je bio i glavni nadzornik sekcije 7 Josip Ninčević koji je kazao kako se u to vrijeme "za ugljen upotrebljavao eksploziv grizutin, a za jalovinu dinamit... Poslije nesreće sam sudjelovao u spašavanju unesrećenih, pa sam tom zgodom bio u komori jedan i vidio da su u magazinima te komore bili u istom sanduku pomiješani grizutin, dinamit i kapisle." Ninčević je kazao kako se nije vodila briga o sigurnosnim mjerama, da su radnici mahom bili nevješti, da se eksploziv uzimao po vlastitom nahođenju... I Ninčevićeve kolege potvrdile su ono što je on govorio, a jedan od njih je opisujući nesreću na svjedočenju izjavio: "To je bilo kao u paklu, a mrtve smo izvlačili danima".
Krivci za nesreću nikad nisu odgovarali, a osam godina nakon nje u istom se rudniku ponovno dogodila nesreća u kojoj je 92 ljudi poginulo, dok ih je deset bilo ozlijeđeno.
