Je li sezona podbacila ili nije, teško je dokučiti slušajući vijesti. Taman, uz pojedina izvješća, pomisliš gotovo je, sezona je katastrofa, kadli se na ekranu ukaže ministar turizma koji ti, žonglirajući postocima, poljulja uvjerenje da se razumiješ u matematiku i da znaš zbrojiti dva i dva.
Tu je nešto zabašureno
Te ima gostiju, te nema gostiju, te postotak 'vamo, postotak tamo… Kako god, naš ministar se svaki put tako spretno izmigolji od nezgodnih pitanja o turističkim rezultatima da nakon njegove izjave čovjek ostane s nejasnom pomisli da je tu nešto zabašureno, samo ne zna što točno. Pa malo spomene privatni smještaj u Istri, pa hotelski smještaj u Dalmaciji, pa nabaci opet dvadesetak postotaka, pa se ti misli i pitaj za zdravlje naše sezone. U Splitsko-dalmatinskoj županiji, konkretnije u Trogiru, postoji znatno jednostavnija metoda procjene uspjeha turističke sezone. Naprimjer neki dan mi je jedan Trogiranin, na moje pitanje kakva je sezona, rukom pokazao Čiovski most i rekao:
"Vidiš li most o' Čiova?"
"Vidin", odgovorim zbunjeno.
"A jel' vidiš aute?"
"Vidin", odgovorim ja još zbunjenija.
"E, a jel' se miču?"
"Ko jel' se miče?"
"Pa auti, bogati!"
"Ovaj, miču."
"E, ako se miču, to ti znači da je sezona podbacila."
"Ha?"
"Slušaj, ako usrid sedmog miseca priko Čiovskog mosta moš s auton proć za pet minuta, to ti je najsigurniji znak da je sezona ciknila."
Agonija kao tradicija
Poznajući prilike u Trogiru i oko Trogira, a posebno na Čiovskom mostu ljeti, ova metoda je više nego utemeljena. Ispada da je jedini način da se riješi prohodnost Čiovskog mosta i turistima olakša prijelaz iz Trogira na Čiovo taj da sezona podbaci, to jest da turisti uopće ne dođu. Agonija prelaska Čiovskog mosta ljeti je već stvar turističke tradicije, a o još jednom mostu, koji bi omogućio da turist prijeđe most prije nego mu završi ljetovanje, sanja se već godinama.
Iako taj dodatni most nikad nije napravljen, mnogi ovdašnji političari upravo njemu mogu zahvaliti što su uopće bili izabrani. U drugim krajevima Hrvatske, političari u predizbornim obećanjima moraju bogme dobro zapeti i upregnuti maksimalnu kreativnost da bi osvojili i navukli glasače. U Trogiru je pak političaru dovoljno obećati jednu jedinu stvar – izgradnju još jednog mosta koji bi otok Čiovo povezivao s kopnom. U mašti jadnih glasača, mahom privatnih iznajmljivača, odmah se ukaže cijela paleta posljedica izgradnje tog fantomskog mosta – nema više stometarskih kolona, turisti se vraćaju i sljedeće godine, most se prelazi za manje od četiri sata... Tako glasači, stanovnici Trogira i Čiova bar nakratko budu sretni, političari dobiju glasove, cijela regija procvjeta optimizmom i, sve u svemu, nema toga što može tako usrećiti ovaj kraj kao što to može most koji nikad nije bio izgrađen, a kad će, ne zna se.
Autobusi svaka dva do tri sata
Osim problema s mostom, ono što čini da turisti u Trogir i na Čiovo zalutaju samo greškom je prometna povezanost Čiova s Trogirom. Naime, gradski prijevoznik Promet, naravno, ima linije koje voze iz Trogira put Okruga Donjeg i Gornjeg, samo što autobusi na tim linijama prometuju otprilike svaka dva do tri sata.
U srcu turističke sezone, na jednoj od najturističkijih lokacija Dalmacije, prosječan turist – pješak, ako slučajno propusti recimo autobus koji iz Trogira put Okruga kreće u 10 ujutro, sljedeći autobus može uhvatiti tek oko ručka, do kada ga već sigurno prođe volja za istraživanjem čari otoka Čiova.
Avanturistički turizam jednostavno nije svakome privlačan. Istovremeno, privatni prijevoznici koji u takvoj situaciji vide svoju šansu, jednostavno ne mogu dobiti dozvolu za preuzimanje te linije. Koliko se zna, recimo na liniji Split – Trogir trenutno, osim Prometovih autobusa, posluje jedan jedini privatni prijevoznik, koji je nekako iskamčio liniju i to samo kroz jutro, pa do 14 sati popodne. Iza tog termina i turisti i lokalno stanovništvo su prepušteni Prometu. Što se tiče linije Trogir – Okrug Gornji ili Donji, ne postoji nijedan privatni prijevoznik. Po Trogiru i Čiovu se šuška da Promet čvrsto drži monopol i da nema ama baš nikakve šanse da itko drugi dobije dozvolu za prijevoz putnika.
Čiovo čovjek posjeti samo jednom
Ovo zvuči suludo – cesta od Trogira prema svim tim Okruzima je tako uska da bi recimo kombi nekog privatnika bio puno povoljnija solucija od velikih, nezgrapnih autobusa Prometa, koji se tom cestom jedva probijaju, stvarajući ponekad prometne čepove iz kojih samo oni čeličnih živaca izađu bez težih duševnih poremećaja. Privatni iznajmljivači otoka Čiova su se odavno pomirili s činjenicom da svoj biznis ne mogu temeljiti na dugoročnim planovima. Čiovo je, jednostavno, mjesto na koje turist dođe jednom i – nikad više. I ne samo da se neće vratiti, nego će sigurno upozoriti svu rodbinu i prijatelje da Trogir zaobiđu u širokom luku ako ne žele ljetovanje provesti doslovno na cesti.
Tri puta teže nego lani
I dok ministar turizma zbraja i oduzima i uspoređuje ovo razdoblje "u odnosu na isto razdoblje prošle godine", ono što prosječan stanovnik ovog i mnogih drugih krajeva Lijepe naše zna, i bez posezanja za matematičkim jednadžbama, je to da je njemu svake godine, u odnosu na isto razdoblje prošle godine, tri puta teže. Ustvari, teže mu je u odnosu na bilo koje razdoblje, bilo koje godine, osim one sljedeće.
Most, ne samo Čiovski, preko kojeg bi se običan smrtnik (i običan privatnik) nekako prebacio do bolje budućnosti, zauvijek će ostati tek slastan mamac predizbornih obećanja, velik, širok, lijep i realan jednako kao i u istom razdoblju, iste zemlje, u istim snovima, istih glasača svih prošlih godina.
