U prvom televizijskom intervjuu u Hrvatskoj, samoprozvani milijarder i navodno najbogatiji Hrvat na svijetu Ivan Žilić kazao je kako ima rješenje za posrnulu hrvatsku brodogradnju.
Gospodina Žilića javnost je ovih dana mogla vidjeti na naslovnicama novina, njegovo se ime puno spominje, no i dalje ne znamo detalje o njemu stoga smo ga na početku intervjua zamolili da nam se ukratko predstavi.
"Ja sam Ivan Žilić, rođen sam u Varešu, studirao sam u Kölnu u Njemačkoj, radio sam 25 godina za Ford u Londonu, bio sam šef 11 tisuća ljudi u Valenciji. 2004. sam otišao iz Forda, napravio sam svoj patent i počeo dobijati novac. Znači, na svakom autu su 12 mojih držača, svaki držač košta 7,81 eura, to je ugovor. Imam 26 milijuna auta, znači to su 2,2 milijarde eura koje dobivam godišnje. To je u kratkim crtama moj životni put".
Spominje se da imate bogatstvo od 24 i pol milijarde eura, to je više od hrvatskog državnog proračuna, to bi vas činilo ne samo najbogatijim Hrvatom nego i trećim najbogatijim Europljaninom. Kako to da vas onda nema na listama Forbesa ili sličnim relevantnim listama?
Zato što i žurnalisti pišu tamo da otprilike vjeruju da netko ima toliko i toliko novaca. Nitko se ne prijavljuje sam na to, svi otprilike stavljaju to na Forbes. Moje sve je transparentno, kao što ste vidjeli, porezna uprava u Luksemburgu ima moj uvid, parlament ima uvid u moje godišnje prihode, znači ja sam tu apsolutno transparentan. Zna se da svake godine ulazi 2,2 milijarde i da patent važi 20 godina. Znači od 2004. do danas mi imamo negdje oko 30 milijardi.
Po toj logici bi se trebali pojaviti na listi, ako je to javno objavljeno?
Ako se ja prijavim ili moj financijski savjetnik to objavi, da, ali nitko se ne prijavljuje.
Ali to znači da nemate sada na nekim bankovnim računima 24 milijarde eura?
Negdje polovicu toga imam. Polovica je u potražnji, u utjerivanju.
Sad ste se ponovno pojavili u javnosti vezano uz Uljanik. To je brodogradilište sada opet u fokusu, radnicima kasne plaće, spominje se mogućnost stečaja. Iz vaših izjava sam shvatio da ste preko bivšeg predsjednika Mesića stupili u kontakt s upravom Uljanika. Što ste s njima dogovorili, ako išta?
Problem je bio što su oni došli 2. kolovoza, a 12. kolovoza su morali imati novac. Tako da ako prebacujete iz inozemstva keš ovamo blokira vam se račun 14 dana, to je tako zakonski, i nisu mogli doći do plaća. Onda su oni rekli: "U redu, mi ćemo to s Končarom odradit i prvu ratu, a onda vi uđete s 500 milijuna pa ćemo dalje ići". Ali, HBOR je blokirao Končara, tako da sada i Brodotrogir, 3. maj i Pula, svi su stali radi tog Končara. Oni pišu da je Končar Vladin sugovornik ili produžena ruka, ali sada se svi boje da će on biti kao Todorić jednog dana, da ćemo opet imati 6 milijardi minusa. Ja te pare imam čiste, rekao sam da mogu u kešu dati ili prebacivanjem vrijednosnih bilanca. Znači, novca koliko ga žele mogu ga imati.
A što bi se sad trebalo dogoditi, na kome je potez?
Potez je na Uljaniku. Oni moraju reći hoće li ili neće. Ako bi oni otišli u stečaj, ja ne bih mogao svoje pare dobiti više nikada. Zato sam rekao: "Imate li pokriće, imate li ulog?". Rekli su - ne. Pa sam rekao: "U redu, dajte mi nešto, neki zalog". Oni tvrde da imaju pune knjige brodova, ako imaju neka nešto daju. Ili da mi Vlada da Brijune u protutežu. Ako se za tri godine ovo odradi, ja vraćam Brijune.
Kao neka hipoteka?
Kao hipoteka, ako propadne posao s Uljanikom. Ali ja sam spreman i Uljanik, i Lenac, i 3. maj, i Brodotrogir spasiti.
Ne samo to, rekli ste da ste, ako bi vam država omogući ulazak u Uljanik, spremni platili i nacionalni stadion, pa ako treba i hrvatski nacionalni dug pokriti. Nemojte se ljutiti ako to nama koji živimo u Hrvatskoj sve skupa zvuči dosta nerealno, tim više što vas ljudi toliko ne poznaju. Zašto bi vam vjerovali?
Nije stvar u vjerovanju, nego u znanju. Vi ste vidjeli bilance koje su bile u parlamentu. Nisu moje, nije to stvar vjere, ima li Boga ili nema, nego je stvar fakata. Fakt je da ja 2,2 milijarde dobivam. To je u parlamentu upisano. Znači, taj novac imam i mogu ga dati državi. Država mora napraviti to što smo upravo govorili, mora dati neki zalog. Kad dođete igrati poker, ako nemate keša, morate zlatni sat staviti. Znači, država mora nešto učiniti. Ja sam spreman, već godinu dana sam tu, bio sam par puta kod predsjednice, mene su prekontrolirali svi.
O čemu ste sa svima njima razgovarali, jeste li njima nudili konkretne projekte i što su vam rekli?
Svi su spremni, ali svi šute. Oni čekaju neki potez od mene. Problem je u tome što, ako nešto pokušate unaprijed platiti, to je krivično djelo. Poslije možete svakoga nagraditi. Ne smijem to igrati. Moram ovdje igrati čisto, transparentno, moram svaki cent prijaviti u Luksemburgu mojoj poreznoj upravi. Spreman sam nacionalni stadion sutra napraviti, neka mi to naprave s Uljanikom, ja ću dati 300 milijuna eura da se odmah stadion počne graditi.
2014. ste se prvi put pojavili u Hrvatskoj, rekli da raspolažete s tolikim bogatstvom i da ste spremni investirati. Četiri godine je prošlo, a nije se niti jedan projekt realizirao. Kako to objašnjavate?
Vrlo jednostavno. Recimo, primjer, dolazio je Bandić, tražio je milijardu i pol za Zagreb na Savi. Ja sam rekao u redu. Daj mi neki zalog, kuće, nešto. A on šuti.
Ali dobro, s obzirom da vam novac nije problem, zašto ne biste u dobroj vjeri u nešto uložili i čekali da se vrati, da projekt zaživi?
Da, ali koji projekt. Milijardu i pol dadete vi, što mislite da ode u stečaj, onda idem i ja sa svojim kompletnim kapitalom.
Ali, zašto biste otišli u stečaj, ako ćete vi dati novi svježi novac koji će dići tu kompaniju na zdrave noge?
Nije do mene, nego do njih. Neka mi kažu, ja sam spreman sutra to prebaciti.
Vi ste financijski sigurni, ne vi, nego vaših ne znam koliko generacija, ako imate 24 milijarde eura. Tako da vama, čak i da projekt propadne, ni iz džepa ni u džep.
Znači, ja u Njemačkoj dajem robnim kućama novac uz jedan posto kamate na 30 godina. Meni je potrebno samo da se moj novac okreće, da ne stoji mrtav. Problem je što ne mogu dati nula kamate jer je to porez na poklon, znači ne smijem dati nikome, moram dati jedan posto. U cijelom svijetu to funkcionira, samo ovdje ne funkcionira ništa. Svi drugi bez problema rade s mojim novcem, samo ovdje ne može nitko ništa pokrenuti. Znači, jedan posto, 30 godina, izvolite, tko god želi, koliko želi.
Ništa, gospodine Žilić, puno vam hvala na razgovoru i neka se ostvari neki od projekata.
Ja se nadam da mi zajednički nešto napravimo, i RTL i ja, pošto smo svi iz Luxembourga, da pomognemo hrvatskoj državi da stane na noge.
